Pjevač Zdravko Čolić, pored karijere na koju je izuzetno ponosan i koju je gradio bez ikakvih skandala, izuzetno je ponosan na ono što mu je najbitnije a to je porodica.
– Lijepo je da čovjek u kasnijem dobu dobije djecu. To je sada Božija stvar. To je više kako čovjek živi svoj život i kako se nešto desi. Ponosan sam na svoju malu porodicu, šmizle, dvije djevojčice, sada već djevojke. Žena se brine više. Kada bi bilo do mene, sve bih dopustio. Ona mene kritikuje, ali to je tako. Sa druge strane, ne mogu biti previše strog, to je nekako teško, u momentima mogu malo da se uozbiljim. Uglavnom popustljiv sam – rekao je pjevač i dodao da ograničenja uvijek moraju da postoje.
– Mi imamo jedno poštovanje, koje se gubi u današnjem savremenom društvu, tehnologija koja uzima maha, teško je kontrolisati. Ono što sam ponio od kuće, je poštovanje, čast i obraz i volio bih da i one to isto smatraju i najvažnije je da nije sve u parama i bogatstvu, ali da postoji valjanost i da je neko vrijedan, to je najbitnije da imaju u životu. Sutra će morati same da žive svoj život i da rade, a ne da se oslanjaju na drugog, što je danas moguće. Poštenje i odnos prema životu, to je najvažnije. Ali opet čovjek ne zna kako će ići u životu, to je sve u Božjim rukama. Svi bi voljeli da su sretne i zadovoljne, ali život je nepredvidiv. Jedan rad, jedna disciplina uma, koje neke stvari stavljaju na mjesto, ali teško je danas to dobiti kod nove generacije, ali postoje ljudi koji to mogu, vidjećemo. Za sada još nisu loše stvari, ali uvijek bih ja više tražio – rekao je pjevač i istakao da se često prisjeti svog djetinjstva, koje se dosta razlikuje od djetinjstva novih generacija.
– Uvijek sam volio ljeta u Hercegovini, kao i u Banatu, kod familije kad sam mali bio. Čovjek se tu oslobodi. Kada bih došao u selo u Trebinje ili gore u Zrenjanin te slike pamtim kao nešto što je bilo uvijek opuštajuće. Onog trenutka kada dođeš u Sarajevo počinje škola, sve je drugačije. Kasnije u Crnoj Gori su bili sami počeci sviranja, sa društvom… To je bio raj – rekao je pjevač i dodao da bi volio da se sve to vrati.
– Moguće je da se to vrati, evo vraćaju se ploče. Ljudi se uz to druže, postoji način da se ljudi skupe, poželjet se intime. Svi gledaju telefon. Fali da se čuje negdje da neko svira gitaru, pa se ljudi okupe. Svirao sam na magistrali na četiri žice, jer su dvije pukle… Okupi se preko pedeset ljudi. Iz cijele bivše Jugoslavije je bilo ljudi, to se ne zaboravlja. Neko donese grožđe, neko meze, to se pamti. Ljudi su bili manje vezani za tehnologiju i telefone, već za druženje. Protok emocija je bio drugačiji, zaljubljivanja su bila više šarmantnija. Tehnologija udaljava ljude od emocija, bitno je da ljudi imaju bolju komunikaciju – kaže Čolić.
Pjevač ističe da je okolina ta koja je zaslužna da neko ostane prizeman i svoj.
– Svako je za sebe jedinka, svako nosi u sebi nešto, sve iz kuće što poneseš, ali i gdje odrastaš. Kod nas u Sarajevu, niko nije bio zvijezda svi smo bili dio društva. Svako je radio svoj posao. Niko se nije hvalio da ima bolja kola. Sredina je uticala na ponašanje, kasnije u životu. Svi smo bili dovoljno siromašni to jest bogati da bi uživali u životu – ističe Čola i dodaje da je postojala jedna neostvarena zamisao.
– Ono što je bitno jeste da se počne da se zarađuje ranije, jer onda čovjek može da raspolaže sa svojim novcem i da radi šta hoće. Kada sam završio ekonomski fakultet, bila mi je fantazija da otvorim privatnu turističku agenciju, to sad skoro svi rade i imaju. Bio bih privatnik, a odvojio bih se od firme, poslova… To mi je bilo šarmantno – istakao je.
Odnos prema publici ostao je isti, ali se odgovornost mijenjala.
– Publika je ta koja traži da budeš koliko toliko dobar, energija, to je nekad profesionalni dio koji izlazi iz tebe. Publika je inače inicijator tog stanja koji izlazi. Vjerovatno i iskustvo. Što si stariji sve si odgovorniji, ne može se nonšalantno ponašati prema publici, pogotovo ako je više generacija kao što se dešava kod mene. Volim svoju publiku i imam fanove koji prate koncerte iz mjesta u mjesto, iz grada u grad. To je posebno zadovoljstvo. Što imaš više staža i odgovornost je veća – rekao je Čola i dodao:
– Najvažnija je energija između publike i nas. Kada čovjek izađe na binu, prije toga je jedna ličnost, koja je dole ispod stepenica prije bine, a kada izađeš na binu i suočiš se sa publikom, to je novi čovjek koji se jednostavno pretvara u to što radi. Zajedno sa svojom publikom neke energetske talase zajednički doživljavamo – rekao je Čolić i prisjetio se svog prvog honorara, a tom prilikom na takmičenju nije mogao da dobije prvo mjesto.
– Onda je sve krenulo, početak je bio sa grupom “Ambasadori” u Kotoru, to je bila prava zabava. Kasnije su počeli koncerti, kao i festivali, najviše sam nastupao sa Kemalom Montenom, i sve je krenulo svojim tokom.
Iako je najuspješniji u poslu kojim se bavi, krivo mu je što se nije odlučio za nešto što nije pjevanje.
– Uvijek između sporta i muzike, kada bih sve stvari ponavljao volio bih da sam sportista, to je sve iz mladosti ostalo, nedoživljeni profesionalni status. Atletika i fudbal, brzina, skok, refleks, završio sam kao golman, ali onda je gitara preuzela vlast – rekao Čolić.
U njegovom životu uvijek postoje neostvarene želje, mašta i snovi.
– Imam koliko god neostvarenih želja i svaki čovjek mora imati. Život je takav da uvijek čovjek, traži sebe, pogotovo u duhovnom pravcu, ali u vremenu aktivnosti teško je imati vremena za sebe za neku ličnu nadgradnju, ali sa neke stane ima dovoljno vremena da čovjek završi i uradi. Nepredvidivo je, uvijek kada je neko nasikiran, samo prespavaj, sutra će biti novi dan. Zahvali se Bogu što ti je dao novi dan. Sutradan se probudiš kao da nema tih problema, ne mora značiti, ali prespavaš, sutra je opet možda bolje – zaključio je Čolić.