Na današnji dan, 29. jula 2018. godine preminuo je jedinstveni i neponovljivi Oliver Dragojević.
Lijes velikana muzuke ispratilo je hiljade Splićana. Nesvakidasnje veličanstveno, ali i pretužno je odata posljednja počast legendi muzike. Njegova posljednja “plovidba” praćena je brojnim brodovima, do otoka Korčula. Tu je u 18 sati sahranjen u rodnoj Vela Luci, prvog avgusta.
Instrumentalu Oliverove hit pjesme “Moj galebe” zvukom violončela Stjepana Hausera, uz jecaje, suze, lijepe riječi prijatelja i kolega, pokopan je Oliver Dragojević na groblju Sv. Roko. Bila je to sahrana koja će se dugo pamtiti i biti primjer kako se na posljednji počinak prate “veliki” ljudi.
Bez obzira na muzički stil koji volimo on nam je svojim glasom „pucao“ u srce, otvarao dušu i brisao podjele ukusa. Jedan od najvećih predstavnika svoje profesije, Oliver Dragojević, pet decenija činio nam je živote smislenijim i ljepšim svojom pjesmom. To i jeste moć najboljih!
A maestro muzike, Oliver Dragojević, rođen je na Korčuli u malom mjestašcu Vela Luka 1947. godine. Rođen za muziku jer je sa svega pet godina svirao usnu harmoniku. Potom pohađao muzičku školu, ploveći svakodnevno sa otoka do Splita i nazad. Sa pjesmom „Baloni“ po prvi put učestvuje na dječijem „Splitskom festivalu“. Kao amater pjevač nakon pobjede sa pjesmom „Yesterday“ postaje član grupe „Batali“. Već ‘67. godine sa Zdenkom Runjićem započinje saradnju, ne baš sjajno. Naime, pjesma sa kojom se takmičio na „Splitskom festivalu“ „Ticaferajem“ nije ušla u finale. Često bi kazao da je to prvi njegov debakl. A kako i ne bi kada je bio nepoznat, pod tremom, bez benda. Kasnije ta ista pjesma postaje hitom.
Odlazak na rad u inostranstvo je bila velika škola za Olivera. Svirka od osam do četiri ujutro ga je naučila mnogo toga o muzici. Nakon što se vratio kući priključuje se ponovo bendu „Batali“, trubadurima, grupi „More“ a onda stiže prvi uspjeh s pjesmom „Šta će mi Kopakabana“ i zlatni grb na „Splitskom festivalu“. Saradnja sa Zdenkom Runjićem iznjedrila je dvije stotine njihovih zajedničkih pjesama. Neprekidan tandemski rad do Runjićeve smrti 2004. godine. Nizalo se tu hitova i bezvremenskih pjesama veliki broj. Svaka godina donosila je Oliverove nove evergrine, priznanja, nagrade, značajne koncerte poput „Olimpije“ i „Sydney Opera House“.
Dvadeset i jedan prestižna Porin nagrada, spomen zvijezda u Ulici slavnih na opatijskom šetalištu. Sve je to Oliver svojim upečatljivim i snažnim vokalom, onako iz duše emotivno poklanjao narodima širom Balkana pa i šire. Suptilni filter za ljudska osjećanja bila je njegova interpretacija. A on najveći, ali i najskromniji susreće se sa blažim moždanim udarom i sa nesanicom. No, uprkos liječničkom upozorenju on i dalje ne odbacuje cigarete. I nije htio i nije mogao, to mu je bio odgovor. Te kobne 2017. biva mu dijagnosticiran kancer pluća. Bitka sa bolešću, muke sa četiri kemoterapije trajale su više od godinu dana. Borio se, prkosio unutarnjoj buri, „morski vuk“ kako su ga odmilja zvali. A onda se predao.
Preminuo je u 71. godini života. Najveličanstveniji i na najjedinstveniji način ispraćen je na posljednji počinak. Poštovaoci njegovog djela, porodica, bližnji, prijatelji, političari su mu odali počasti dirljivim gestama. Uz pjesmu, pisanu riječ, muziku, suze i molitvu opraštali su se Splićani, okolni otoci i Vela Luka od svog ambasadora, ponosa koji će, kako kažu Velalučani, bez njega biti „ka cviće bez vode“. Davno je ušao u živote i niko nije mogao vjerovati da ih je napustio taj skromni, velikodušni, vrhunski muzikant.
Mada je bio apolitičan i nikada nije htio pjevati nikakve predizborne skupove, to mnogo govori o njemu kao umjetniku. Oliver je ipak sebi dao riječ da neće nikada otići u Beograd. I ispoštovao je sebe.
–Neka oni dođu ovamo ako vole da me slušaju – govorio bi.
Na pitanje kada će u penziju Oliver bi se uvijek nasmijao.
-Ko pjevaču daje penziju? Čim može pričati može i pjevati. Rad je rad, jer pjevanje za njega nije bio rad nego gušt.
Piše: Jasna Durić
