Kada je jednog dana iz svog rodnog sela Voljice, opština Gornji Vakuf krenuo na put neizvjesnosti, stigao u Sarajevo da studira na Matematičkom fakultetu, nije ni sanjao da će ga muzika i pjesma uzeti pod svoje. Danas je jedan od najpopularnijih pjevača bh. estrade, ali i regiona. Riječ je o Nihadu Alibegoviću kojeg smo sreli na jednom od njegovih mnogobrojnih nastupa u Njemačkoj, gdje je, po običaju, napravio muzički lom.
-Konačno nam je svima krenulo, da tako kažem. Nakon što smo iz poznatih razloga bili „zatvoreni“, sada opet svi imamo krila. Ljudi su se poželjeli muzike, a i ja sam. Da ne bude sada kako sam sebe hvalim, ali evo gdje god imam dogovorene nastupe karte su već unaprijed rasprodate, tako da me to baš neizmjerno raduje. Dugogodišnji rad, trud i kako ja volim da kažem, ostavljam svoje srce i znoj na nastupima, ljudi su to prepoznali, nagrade me svojim dolaskom i pažnjom u svakom pogledu. A, to je jedna jako pozitivna stvar i koja barem meni, u mojoj karijeri mnogo znači.
Da li ste imali dječačke snove koji su bili vezani za muziku?
-Ja sam muziku zavolio ne kao kao dijete, već kao, mali, mali dječačić. Zamišljao sam sebe kako sviram harmoniku i pjevam. Pjevao sam ja kroz moje selo i onda je raja provalila da imam to „ono nešto“. Ubrzo je postalo nezaobilazno da se pojavim na svakoj priredbi, em je bilo zanimljivo da kao dječak pjevam, em sam znao to dobro da radim, pa na jasenu, na livadi, gdje voda izvire. To su tada, a i danas za mene bile i ostale nezaboravne stvari. Jako, sam jako volio muziku. Rahmetli babo kupio mi je harmoniku kada sam bio osmi razred, pa je i ona utjecala na mene. Kada sam završio gimnaziju, otišao sam u Sarajevo i upisao se na Matematički fakultet. Nisam vjerovao da ću postati pjevač i da će mi muzika biti glavna preokupacija. Onda se desilo jedno takmičenja amatera pjevača u Sarajevu i, ja sam se zadnji, baš zadnji prijavio za takmičenje, mislim da je to bilo 1981. godine. Takmičenje je trajalo pet mjeseci i ja sam pobijedio. Moj profesionalni rad započeo je 1983. godine. Shvatio sam da moram ozbiljno da se posvetim tome i, imao sa tu sreću da sam se ušunjao među tada, velike pjevače. I svi su me veoma dobro prihvatili. Gledao sam i učio od njih. Bio sam gost na turneji Halida Bešlića, pa na jugoslovenskoj turneji Hanke Paldum, pa sam jedno vrijeme pjevao sa Nedom Ukraden. I od svakog od njih sam naučio ili pokupio sve najbolje.
Vaše mišljenje o dnašnjoj generaciji mladih pjevača?
-Ja uvijek kažem da regionalna estrada ima dobar mladi pogon. E, sada je samo pitanje ostanka i opstanka i ko će da pronađe onaj najbolji put do uspjeha i karijere, je već drugo pitanje. A, to je veoma bitno. Nije stvar da pjevaš kao neko poznat, već da nađeš svoj prepoznatljiv put, da gradiš svoje ime i svoj način pjevanja.
A, šta je bilo sa fakultetom?
-Položio sam iz prve, kako se kaže, tri najteža ispita. Ali, onda sam počeo da pjevam u kafani, 1984. snimio prvu ploču. Shvatio sam da sve počinje da dobiva ozbiljnu priču, posvetio sam se estradi ozbiljno, a htio sam da opravdam i povjerenje svojih roditelja koji su me poslali da studiram, a završio sam na estradi. Uvijek treba da se razmišlja na način, da onaj ko ti je sve to omogućio da im budeš zahvalan, a ja sam mojim roditeljima uvijek bio zahvalan. Ali, sam dobar u sabiranju kada dogovaram nastupe (smijeh).
Danas ste veoma poznati, koncerti, putovanja, TV nastupi, da li se nekad vraćate na Vašu djedovinu, babovinu?
-Veoma, veoma često. Kada zbog obaveza ne odem jedno izvjesno vrijeme postajem nervozan. A, onda mi „pukne film“ sjednem u auto i odem u moje rodno selo. Ako ništa drugo, samo da moje oči vide taj moj kraj, da vidim one moje komšije, ja se nakad našalim pa kažem, „moje seljane”. Ja to nikada ne mogu i neću da zaboravim i to nikada neće izaći iz mene. To je ostalo u mom srcu, duši.
Imate dva sina, da li su oni muzikalni?
-Mlađi Ademir je muzikalan, završio je za audio inžinjera u Beogradu,a bio je i DJ sa još jednim njegovim jaranom, njih dvojica su zajedno studirali. Zvali su se „Drop Department“a, snimili su jednu pjesmu „Bucovina“ bila je visoko, a i danas je rangirana na svjetskim top listama. Tako da njih dvojica i danas dobijaju dobru lovu od Youtube. A, onda je otišao u drugom pravcu jer je radio za jednu američku firmu, danas radi za jednu firmu iz Londona, time je jako zadovoljan, a muzika mu je tak ako stigne.
Uvijek ste raspoloženi, nasmijani, spremni za šalu. Gdje god da se pojavite širite pozitivnu energiju?
-To je vjerujem nekako genetski. Moji roditelji su također bili veseljaci. Ali i pored svega toga, moje mišljenje je da čovjek treba da gleda pozitivno na život, ako si optimističan, vrijedan onda se dosta toga može postići. Ja sam takav, ako mi i nešto ne ide u životu, nabacim osmijeh i idem dalje. To je taj neki moj temperament koji me cijelog ispunjava.
Vi ste jedan od rijetkih pjevača ima kompletan bend na nastupu?
-Tako sam htio od samog početka. „Pink panteri“ su sa mnom već skoro 18 godina. Bilo je nekih promjena, ali svi smo kao jedno. Ja prvo biram karakter čovjeka, pa onda muzičara. Mehmed, Edin, Samir i Dino su kao moja familija. Ja sam jako disciplinovan, mora sve biti na vrijeme, profesionalno, a to je predispozicija svake saradnje i uspjeha.
Solistički koncert u Sarajevu?
-Imao sam dosta ponuda, ali sve to nije bilo onako kako ja to hoću, pa zbog toga i ne želim solistički koncert po svaku cijenu. Želim da bude to da „boli glava“, da reklama bude maksmimalna, da dođu ljudi koji zaista žele da dođu, da se jednostavno pamti. Ja sam uvijek za, ali treba neko da to uradi ko će da ispuni moje zahtjeve po pitanju organizacije.
Nova pjesma?
-Ona je već završena, i zove se „Tako se u Bosni pjeva“, a na tu ideju je došao moj kućni prijatelj i vrsni kompozitor Dilvad Felić Dado, a na izreku Bosanca u „Zvezdama Granda“ „Tako se u Bosni pjeva“. I sam Bosanac je uključen u tu pjesmu, svirao je harmoniku, radio na aranžmanima. Video se snima na različitim lokacijama u produkciji TV Hayat, pa mislim da su Bosanac, Dado i Nihad dobitna kombinacija, jer ipak treba opravdati naslov same pjesme.
Razgovarao: Bato Šišić
BONUS VIDEO
