Šekiba Mujanovića nema mnogo u medijima, ali njegove pjesme poput „Što me nisi upucala mala“, Sinoć kad sam prošao“, Jedna da voli, druga da boli“… žive među generacijama.
-Ja još uvijek radim, putujem, nastupam, ali cijeli život nemam tu neku strategiju po pitanju posla. Jednostavno, radim po nekom mom instinktu, imam te neke faze zasićenja, pa je onda bila i ta prokleta pandemija koja je sve nas usporila. Ali, u svakom slučaju sam tu.
U medijima te ima veoma malo ili skoro nikako?
-Da budem iskren, pošten i prema sebi i prema drugima, to je dio mog estradnog života kojeg ja nisam nikada nešto posebno volio. Popularnost kao popularnost je nešto meni, što mi nije stalo do toga, a mediji su upravo ti koji prave popularnost, stvaraju zvijezde. Evo već skoro trideset godina se sve svodi na nekih pet istih pitanja i, sve mi je to nekako dosadilo.
Eto i ti si jedan od primjera pjevača iz BiH koji ne drže baš do svog kontakta sa medijima? Pjesme su ti popularne, pjevaju ih mladi ljudi, ali ne znaju izvođača?
-Iskreno, u pravu si, a posebno po pitanju nas pjevača iz BiH. Mnogi od nas su pomalo inertni, ali po meni to je već pitanje za nekog psihologa, koji bi trebao da se tim bavi. Kada se pogledaju kolege iz regiona oni se mnogo više trude, puno su više angažiraniji, sami izmišljaju neke tračeve, skandale o sebi da bi stigli na naslovne strane novina, portala, TV stanica. Jednostavno, oni se više bave tim, a estrada je nešto što mene ne zanima, a kada to sada ovako kažem, ljudi će pomisliti da radim na svoju štetu, ali pokušavam da ne budem dio svih tih tračeva, ogovaranja, da ne budem dio toga.
Da li si onda na pogrešnoj strani svog estradnog života?
-Pa, to je sada tema o kojoj bi mogli dugo da pričama. Ja o sebi samom mislim, da sam zapeo negdje između zabavnjaka i narodnjaka, pa sam ni tamo, ni ovamo. Ali, ja nisam zbog toga nesretan, ništa mi to ne nedostaje, ne fali mi medijska izolacija, imam jedan jako lijep život. Ja još uvijek radim, postao sam svjestan, da neko ko zna da pjeva može uvijek da ima posla. Kada sam bio u jeku najveće popularnosti znalo me zvati po deset novinara na dan, ali sve je to bilo zbog novca, pa daj plati jednoj, pa drugoj televiziji… Sve me to jednostavno umorilo. A, sve se svelo na incident, prevare, laži. Traži se samo žutilo, a to me baš nervira.
„Put u oazu“ je pjesma koju si snimio sa Esmom Redžepovom. Imao si tu privilegiju da sarađuješ sa jednom takvom zvijezdom?
-Tu pjesmu je uradio jedan moj dobar prijatelj, nekako smo na dvojica kliknuli da bi ta pjesma bila baš idealna da je snimim sa Esmom. Tada smo se obratili gradskim vlastima Brčkog koji su nam dali neki novac, a sa kojim smo platili produkciju te pjesme. Bilo je to zaista jedno lijepo iskustvo. Ona nije znala ko sam ja, bila je nešto posebno, bila je svjetska zvijezda, profesionalno je sve to odradila, a meni je učinila veliku čast. Eto, zahvaljujući toj pjesmi ostalo je u meni neko zaista lijepo sjećanje na nju.
Imao si duet i Janom. Pjesma „Kad slavuji zapjevaju“ imala je sve predispozicije da postane veliki regionalni hit, ali nije. Zbog čega?
-Hajde što nisam se ja malo više zadao po pitanju reklame, ali se postavlja pitanje, zbog čega Jana to nije uradila, malo više promovisala. Sjećam se da je to bilo vrijeme kada sam ja bio u Intaktu, pa jedan album, drugi, treći, bio sam baš u nekom tom vrhu, a ona je tražila nekon mladog, popularnog pjevača iz BiH, a vjerovatno je to radila sve smišljeno i planski. E, sad desilo se da nije promovisana i ostala je tu negdje između.
Svi iz Bosne, a ti u Bosnu?
-Imam ja pasoš i Austrije i BiH, jedno vrijeme živio sam i na jednoj i na drugoj lokaciji. Bio sam mlad, a bila je fora živjeti na raznim lokacijama. Godine 2003. sam upoznao moju suprugu, počeli smo da živimo skupa, a onda sam shvatio da ja imam stan u Insbruku kojeg plaćam, a nikada nisam u njemu. Onda shvatimo da nam je bolje u Brčkom, ali ja se u glavi nisam nikada oprostio od Austrije. Sa djecom i suprugom živimo svi u Brčkom, ali još uvijek putujem po svijetu, Evropi, ali definitivno glavna lokacija mi je Brčko.
Da nije bilo Intakta, da li bi bilo Šekiba Mujanovića?
-Veoma zanimljivo pitanje, na koje ne znam baš tačno da odgovorim. Imao sam jednu prijateljicu, koja je bila dobra sa Elvirom Rahić, pa sam otišao do Šuleta. A, on kada me čuo, “zaljubio“ se u taj moj glas i odlučio da mi uradi album. Ali, sjećam se da se desilo nekih par godina prije Intakta, kada je Hari Mata Hari gostovao u jednoj diskoteci, a gdje sam ja pjevao, i mrtav ozbiljan mi je nudio da mi uradi album, ali nekako iz ko zna kojih razloga nije došlo do saradnje. Pa sjećam se kada je u svom vrhuncu karijere, kompozitor Dragan Brajović Braja došao na jedan Intaktov koncert u Zenicu, samo zbog mene, da mi ponudi saradnju. Poslao je Esada Plavog do mene, da mi kaže da želi da me upozna. I tu opet nije došlo do saradnje. Intakt je bio nešto posebno, imao je svoje ljude, koji se bave jednim pjevačem, a to meni odgovara.
O današnjoj estradi?
-Veoma malo sve to pratim, a i kada pogledam nešto, onda shvatim da se kroz pjesme afirmiše nešto što ni u kom slučaju ne bi trebalo. Ali, sve je to produkt vremena u kojem živimo. Eto, gledao sam spot tog nekog popularnog Nućija, a spot počinje tako, kada on izlazi iz WC-a, a na vodokotliću ostane bijelog praha kojeg je on uzeo, a po izlasku trlja zube, eto tako započinje njegov spot. Ja nikada u životu nisam vidio u svjetskoj muzici, da neko na takav i taj način afirmiše drogiranje, kao da je to baš kul. Svi mi koji se bavimo muzikom i koji imaju medije su odgovorni kako se odgajaju mlade generacije, a ovo sve neće donijeti ništa dobroga.
Bato Šišić
