Velikani borilačkih vještina iz cijele ex-Jugoslavije okupili su se u Beogradu da bi se družili i prisustvovali promociji knjige „Legende jugoslovenskog boksa – Sedmorica veličanstvenih“ autora Neše Vukovića.
Bokserski šampioni stigli su iz Podgorice, Novog Pazara, Sarajeva, Prištine, Skoplja, Pule, Loznice, Smedereva, iz Njemačke, i naravno iz Beograda. Bili su prisutni, između ostalih, Tadija Kačar, Dragomir Vujković, Said Čolpa, Mirko Puzović, Luka Parlov (sinovac Mate Parlova). Enver Idrizi, Ratko Drašković, Žikica Jelesijević, i mnogi drugi. A među njima i jedan pjevač, Hasan Dudić, koji je najprije u mladosti bio bokser, a potom se prihvatio mikrofona. On je za ovu priliku bio i svojevrsni promoter knjige pogotovo za estradne novinare koje je lično pozivao da prisustvuju ovom događaju.
-Ja sam kao dijete počeo da boksujem u Mačvi, u Šapcu, i bio sam vrlo talentovan, bio bih šampion veliki… To su svjedočili svi koji su me gledali u to vrijeme kada sam ulazio u ring. Ali to je bio baš amaterski sport, tu nije bilo novca, pa kad sam pobijedio na jednom takmičenju pjevača ja sam se sve više okretao pjesmi. I moj bokserski trener Steva Stoičević mi je znao da kaže ’Ovdje si uvijek dobro došao, ali ovdje nema novaca, hvataj se ti mikrofona’.
-Mene, međutim, nije napuštala želja da se ostvarim i u boksu, nastupao sam i za Spartak iz Subotice, potom za Željezničar iz Sarajeva, pa me moj pobratim Edip Šećović i njegov dobar prijatelj Marjan Beneš nagovore da krenem da se bavim profesionalnim boksom i u Beču sam tada dobio jedan meč. Ali, vraćam se ja u Sarajevo kad tamo na svakom koraku čujem svoj glas, trešti moja pjesma „Crna ženo sa očima plavim“, izašla moja singlica. Znam da sam najprije otišao kod velikog ringišpila na Alipašinu polju da vidim omot ploče. A kada su menadžeri saznali da sam tu, počeli su da me slalijeću i nude da radimo turneju.
Hasan, Neša (autor knjige) i Tadija
-I javim ja tada Šećoviću i Benešu u Beč šta se dešava, koliko mi novca nude, koliko ja tražim, i oni odmah kažu ’prihvati to, drž’ se mikrofona’. I tako sam se ja u potpunosti posvetio pjevačkoj karijeri, ali sam sa ljudima iz boksa, tim divnim ljudima, plementim, sa dušom, ostao uvijek u kontaktu. Oni su dolazili na moje konerte, oni su pjevali moje pjesme, družili smo se u kafanama, i sa mnogima od njih i danas se vidim vrlo često, a čujem telefonom još češće. Prva ljubav, što kažu, zaborava nema, ja volim boks i sretan sam čovjek zato što znam toliko bokserskih šampiona – zaključio je Dudić.
Tekst i foto: Slavica Danilović
