Nema ga mnogo u javnosti, oduvijek je nekako bio tu, ali bez previše eksponiranja. Njegove pjesme, bilo da ih on pjeva ili neko drugi za koje je pisao, diraju onu najtananiju i najosjetljiviju nit u duši svakog čovjeka. Riječ je o Eldinu Huseinbegoviću, koji je naš poziv, kao i uvijek, dočekao sa poštovanjem i osmijehom.
-Mislio sam da će period ramazana biti malo mirniji, ali zaista imam dosta obaveza. Prije svega imam posla u studiju, a i ove godine je bilo dosta tih nekih obaveza povodom ramazanskih programa, nego što je to bilo zadnjih godina. Tako da mi je svaki dan ramazana bio ispunjen nekom ljepotom, a ja nisam siguran da li sam ispunio sve ono što sam trebao ispuniti i sve te neke obaveze koje ramazanu dolikuju. Trudio sam se, da osim posta od hrane, da čovjek koliko god može, a to valjda ide sa godinama, shvati da nije post samo od hrane i vode, već da čovjek bude malo više predaniji ramazanu i postu. Da se iskoristi malo više tog vremena, a koje nam nažalost tako brzo curi. Nadam se da sam uspio u svemu tome, onoliko koliko su bile moje mogućnosti, a, one su veoma skromne, ali se nadam da sam ih sve iskoristio i to na neki najbolji način.
Da li sjećaš kada je bio tvoj prvi post?
-Naravno da se sjećam, kako da ne. Bilo je to prije rata, ali nisam postio cijeli ramazan. A, prvi ramazan kojeg sam cijelog ispostio bio je 1993. godine u zimu. Dakle bilo je to tačno prije 30 godina, na veoma oskudnoj hrani, sehurima, iftarima, ali sa punim srcem, ljepotom u duši. Posebno pamtim atmosferu tih ratnih ramazana po druženjima, pamtim po svojim prijateljima koji su tada bili sa mnom, a većina je i dan danas tu. To su ta neka prijateljstva koja su stvarana i koja su ostala danas, bez nekog interesa, koja su nastajala u nekom periodu, kada niko od nas nije imao neku značajnu funkciju pa da se sa nekim družiš zbog interesa. Ta prijateljstva su nastajala iz čiste duše. I ako su bila oskudna i teška vremena, bila su čista srca i čiste duše.
Šta se dešava u tvom muzičkom životu?
-Ja sam u Narodnom pozorištu u Sarajevu zaposlen već 20 godina, a imam i svoj studio. Ponekad me ta moja komocija, da tako kažem uljuljka, pa budem lijen na radu vlastitih pjesama. Kada mi neko zatraži pjesmu odmah sam tu za tog kolegu, a za samog sebe sam pomalo lijen. Ta zona komfora me na neki način spriječava, jer ja zaista uživam u ovim danima, mjesecima, lijepom periodu mog života. To me malo sputava, ali i pored toga puno pišem i puno radim. Ima tako puno nekih lijepih stvari koje se dešavaju, a koje će ljudi, ako Bog da, imati priliku i da čuju i da vide. Prošla 2022. godina je bila u znaku filma “Praznik rada” i „Amanet“ gdje sam bio aktivni učesnik i u jednom i u drugom, po pitanju muzike. Ove godine se opet radi novi “Amanet”, i za dosta mojih kolega uporedo radim te neke stvari. Drago mi je što sam učestvovao u kreiranju tih nekih mladih ljudi, da postavimo te neke zdrave temelje. Ja možda ne znam da pišem te neke hitove, ali te pjesme koje pišem ostaju jako dugo i ljudi ih shvataju na jedan poseban način. Pa u moru svega onogo što se sluša i snima, pa možda više ne može narodu pod kožu, nekad moje pjesme dođu kao malo osvježenje, više onako za dušu. Da se ljudi uz njih malo zamisle, razvesele svoju dušu, pa valjda i ostaju malo duže da traju.
Tvoje mišljene o današnjoj estradi?
-Ja zaista ne znam koliko sam relevantan da bilo šta kažem po tom pitanju. Ja ima taj neki svoj mali putić, tu svoju misiju koju pratim. Moža će pomalo čudno zvučati, ali pored tih nekih velikih imena koje na neki način pratim, sve ostalo veoma, veoma malo. Žao mi je što naši pjevači, naši autori nemaju malo veću od podršku od samih naših ljudi, jer imao zaista dobrih mladih ljudi u oba sektora, koji zaslužuju našu podršku i našu pažnju, a mi im dajemo tako malo. Ali, sa resursima koje imamo, a oni su jako skromni, veoma teško se možemo nositi sa onima iza koje stoje države i ozbiljni sponzori, ozbiljne namjere. Mi smo mala priča, a imamo potencijal za veliku priču. Pa jedan veliki BH Telekom je stao uz filmsku priču, a zamislite da neko tako jak stane na stranu muzičke produkcije i pomogne mladim i nadarenim ljudima. Ali mi nemamo ni resursa ni ozbiljnih sponzora da bi mogli dati konkretan odgovor onima u regionu,a koji to sve imaju.
Mnogo radiš, da li zbog toga trpi tvoj privatni život, ili i tu balansiraš?
-Krajnja granica mog bavljenja muzikom ili hajde da kažem moje karijere, mog puta kojim ja idem, dakle krajnja granica je, kada osjetim da porodica trpi zbog toga. Pjesama, koncerata, putovanja, bit će toga ako Bog da, ali mladih godina mojih curica i njihovog odrastanja više neće biti. To jednom kada prođe, to se više ne vraća, ali pjesma će se vratiti. Tako čim osjetim da porodica barem malo trpi, da sa njima ne provodim vremena onoliko koliko bih volio, odmah sve stopiram i vraćam se u svoje porodične okvire, mira i rahatluka. Ustvari porodica je istinska sreća, a sve ostalo su alati kojima se mi trudimo da postignemo tu sreću.
Stiže nam i ramazanski Bajram?
-Da bit će veoma radno, a prije svega tu mislim na jedan veliki tradicionalni koncert u Skenderiji, pa onda slijede nastupi u Njemačkoj, a poslije toga odlazak u Ameriku. Svi smo se na neki poželjeli tih nekih velikih koncerata, a tu mislim prije svega na koncert u Skenderiji. Nadam se da će nam ovaj ramazan i Bajram donijeti neke nove pozitivnije prekretnice u životu, te svaki naredni da dočekamo u zdravlju i rahatluku i da svi budemo na okupu.
Bato Šišić