Istisnki ljubitelji narodne muzike veoma dobro znaju ko je Nedjeljko Bilkić. Ovaj rođeni Bugojanac iza sebe ima mnoštvo hitova, a između ostalih to su „Krčma u planini“, U amanet mi babo ostavio“, „Mala Šemsa“ i mnogi mnogi drugi. Davne 1982. godine sa porodicom je odselio za Kanadu, ali je non stop živjeo na relaciji Kanada-domovina. Naš telefonski poziv zatekao ga je u Beogradu.
-Iskreno govoreći davna, lijepa i sretna vremena mi uljepšavaju moju starost. Svo ovo današnje ludilo na estradi me ustvari zasmijava. Kada sam ja počinjao karijeru tada je u svakoj republici nekadašnje Jugoslavije bilo po desetak dobrih i kvalitetnih pjevača. A, danas recimo samo u Srbiji ima osam hiljada pjevača i muzičara. Došlo je do devalvacije, jer muzika je postala biznis. U naše vrijeme bila je samo ljubav, samo su najbolji i najtalentovaniji, sa dušom i talentom su mogli da prođu, a svi drugi su ostali samo ljubimci onih koji to već znaju da rade.
Danas se veoma lako može postati pjevač, tu su raznorazna takmičenja, pa mnoštvo medija koji sve to poprate. Ko je Vama pomogao da postane poznat i popularan pjevač?
-Ja od kada znam za sebe, mislim od svoje osme godine života sam znao da ću da budem samo pjevač. Ja sam uvijek govorio, pa ću sada i ovaj put, ja sam imao dvije majke, jedna koja me rodila i koja je bila u Bugojnu, a druga moja majka je Ilidža. Ilidža me je rodila kao umjetnika, te sada već davne 1965. godine sa pjesmom „Ne pitaj me stara majko kad ti kasno dođem“. To je bila moja odskočna daska i potencijal za moj daljnji estradni život i za velikog pjevača.
Da li je Vaše vrijeme bilo teško doći do dobre pjesme i do pojavljivanja u medijima?
-U svakom slučaju bilo je veoma teško. Ali, ne zaboravite jedno, tada su kriterijumi bilo jako, jako oštri. Niko u to vrijeme nije mogao da snimi ploču ako nije znao da pjeva, ako nije imao kvalitet. Ali, prvi i glavni uslov da biste uopšte mogli snimiti gramofonsku ploču bio je da budete radio pjevač. Pa, kada snimite ploču, onda sve to treba da zaživi u narodu, da pjesma ima kvalitet, pa se tek onda moglo dozvoliti da se pojaviti na televiziji. A, danas pjeva i snima svako ko to poželi i ima novca da to plati. Čak i ako pjevate nakaradno (falš) u studiju se glas ispegla da budete vrhunski pjevač, a kvalitet glasa publika može da osjeti tek na javnim nastupima. Ipak, moram da kažem da i danas ima jako kvalitetnih mladih pjevača, ali su inertni. Misle ako dobro pjevaju ne treba im ništa više. Ali nije tako, danas je pjesma biznis, a to je prva otkrila Lepa Brena. Nemam ništa protiv nje, ona je dobar pjevač, ali su ona i njen mendžment uvidjeli da je to jednostavno biznis i to su iskoristili. U moje vrijeme je sve spontano išlo, ko je znao da pjeva taj je i prolazio, a sada ne može na tome ostati, jer ima mnogo pjevača, a isplivat će onaj ko ima malo talenta, a više para.
Karijeru ste počeli graditi u vrijeme Safeta Isovića, Zaima Imamovića, Mehe Puzića, Himze Polovine…, da li je bilo konkurencije među vama?
-Ne, nije je bilo nikada. A, razlog je taj, što smi svi mi znali, a tu su još Nada Mamula, Zehra Deović, Beba Selimović, jako dobri pjevači, a svako na svoj način. Svi smo nekako veoma blizu bili jako talentovani, sa dobrim glasovima. A, osim toga oduvijek se znalo da se kroz Bosnu ne pjeva jer su tu najbolji pjevači.
Pojavljivanje ne ilidžanskom festivalu Vam je pomoglo, da li je ipak bilo teško postati poznat u cijeloj Jugoslaviji?
-Ja sam ipak bio jako sretno dijete. Iz Bugojna sam otišao u Kragujevac i upisao Tehničku školu, pa Mašinski fakultet, pa na Radio Beogradu polagao audiciju, a i radio sam mnogo na sebi. Ipak su to neke prednosti, ali bosansku dušu sam uvijek gdje god išao nosio sa sobom i u sebi.
E, to hoću da Vas pitam. Davno ste otišli iz BiH, ali i dalje pričate ijekavicom?
– Ništa to nije čudno i ja govorim mojim maternjim jezikom. Ja isto govorim engleski jezik, i kada ga govorim ja moram da mislim na engleskom, a kada govorim na bosanskom jeziku onda ja ne moram ništa da mislim, jer to je od rođenja tako.
Već dugi niz godina ste u braku sa pjevačicom Dušicom. Snimali ste i duete, a brak je ostao čvrst i jak, van estradnih dešavanja. Kako ste uspjeli u tome?
-Naš brak je uspio da se svih ovih godina očuva zbog toga, što smo Dušica i ja vaspitavani u našem tradiconalnom duhu. Kako u mojoj tako i njenoj porodici se nikada niko nije razveo. Naša shvatanja su takva, da kada jednom uđeš u brak onda je to do kraja života.
Karijeru ste započeli na Ilidži, da li je konačno došlo vrijeme da Ilidži i Sarajevu poklonite svoj solistički koncert?
-Ja i u svojoj osamdestoj godini života pjevam kao da mi je 40 godina. Dakle ništa se nije odrazilo na moje grlo i na moju dušu. Ja bih veoma volio da se to desi, jer bi najprikladnije i bilo da se tu održi koncert odakle je sve i krenulo, i odakle je krenuo moj uspjeh. Čitav svijet sam prošao u krug, pa bi volio da se vratim tamo gdje sam počeo. Zvali su me i iz Bugojna da i u mom gradu održim solistički koncert. I vrsni muzičar, harmonikaš Damir Galijašević mi također sugerira da je vrijeme za solistički koncert u Sarajevu. Zahvaljujući njemu uvidio sam i upoznao neke mlade pjevače koji u sebi nose i sevdalinku i koju jako dobro pjevaju.
Danas se pjesma više gleda već sluša, a tu mislim na polugole pjevačice?
-Znate šta, neka ona pjeva i gola, ali samo da zna da pjeva (smijeh).
Da li je neko od Vaše unučadi povukao na dedu?
-Oni su rođeni kao talentovani, kao i ja. Ali, mora nešto više od toga biti, a to je želja, ljubav, upornost. Meni je danas zapjevati ništa, bilo gdje i bilo u koje vrijeme. Ako neko od unuka to htio, bio uporan, onda će i uspjeti.
Razgovarao: Bato Šišić
