Sve je počelo kada je davnih sedamdesetih godina došla iz rodnog Zvornika da studira u Sarajevu. Bila je članica jednog sarajevskog KUD, gdje su primijetili da ima izuzetno lijep glas, ali nije joj ni na pamet padalo da se bavi pjesmom. Jedan slučajni susret, odnosno audicija, pred tada popularnim i izuzetno zahtjevnim kompozitorom Damjanom Babićem, preokrenuo joj je život naglavačke.
Bili ste student, pa ste kao pravnica i radili, pa onda brak, djeca, domaćica. Kako ste ta tri zvanja, pravnica-pjevačica-domaćica usklađivali?
-Bilo je to sve baš, baš mnogo teško. A, uz to imala sam najstrožijeg oca tada u to vrijeme. Često mi je govorio, kada on mora da zapjeva negdje u kafani, mora dobro da to plati, a meni plaćaju da pjevam. Kao, po njemu se ja jako, jako dobro provodim. Onda sam ga pozvala da ide sa mnom na jedan nastup nekih 300 km udaljen, rekla sam mu samo sjedi, dobit će od ptice mlijeko samo hajde sa mnom. Krenuo sa mnom, vratili smo se negdje pred zoru, nisam ni spavala i odmah poslije ručka morala sam u Čapljinu na koncert. Kažem ja njemu, da i on ide sa mnom, ali nije pristao. Rekao mi je da mu daju cijelu Čapljinu i sa njenim predsjednikom ne bi išao. A, ja sam morala odmah po povratku iz Čapljine ujutro na posao. A, tada sam imala malu kćerkicu.
Kada dođete u Sarajevo, kako se osjećate?
-Osjećanja su pomiješana. Sa jedne strane sam tužna, a sa druge sam jako sretna. Sretna što sam došla, a tužna zbog svega. U tom gradu sam živjela 25 godina i sada nikog više nemam osim par prijateljica, a tu mislim na Branku Sovrlić, Jasnu Durić, Deva Dževdetbegović, a sa njima sam stalno na vezi. Jednom odsjednem u hotelu, jednom kod Branke. Ali, sam jako tužna što me niko sa RTV nije zvao da me pita, kako sam, a ipak sam ja u tom gradu živjela, zaposlila se, radila, započela veliku karijeru, udala se, rodila dvoje djece. Taj dio ja svog života ne mogu da zaboravim dok sam živa, posebno zbog moje djece koja su tu, ponavljam rođena. Jako sam tužna zbog toga, što su me na neki način zaboravili.
Razgovarao: Bato Šišić
