Top tema regionalnih medija u proteklim danima bio je skandal Marije Šerifović, koja je snimljena kako nasred ulice galami na nekoga i udara po automobilu kojim je upravljala, a iz kojeg je prethodno izjurila. Naravno, sve je snimljeno i objavljeno na društvenim mrežama, pa je proslavljenoj pjevačici bilo uzaludno da išta od navedenog demantira. Umjesto toga, kratko je izjavila:
-Iako nikoga ne treba da se tiče, primila sam jednu privatno lošu informaciju. Jedino kome treba da se izvinim jeste mom automobilu i ukoliko sam nekoga probudila.
Svjedočenja
Nije dugo prošlo, a u medijima su se pojavile tvrdnje, čak i svjedočenja da je ženska osoba, koja je bila sa Marijom Šerifović u atomobilu, priznala preljubu, što je pjevačicu toliko šokiralo da je u afektu napravila skandal.
Ubrzo nakon toga pojavile su se i tvrdnje da je ta misteriozna ženska osoba, takođe pjevačica, Džejla Ramović. Interesantno, s tim pričama se podudarilo i Džejlino ukidanje komentara na njenom Instagram profilu, što je samo dalo dodatnog povoda za te glasine. Džejla je ubrzo nakon toga ponovo omogućila komentare javnosti i naravno odmah su uslijedili zahtjevi nekih ljudi da se očituje, demantira tračeve i tuži medije koji objavljuju te navode.
I tu dolazimo do klasične zamjene teza. Oni koji su željni skandala i sočnih tračeva, te čekaju nove detalje iz ove priče nikako da shvate da je najmanje bitno da li je zaista Džejla bila u atomobilu s Marijom te večeri. Nije bitno ni da li je počinila preljubu. Ono što jeste bitno i što je jedino činjenice u cijeloj priči je da se radi o nasilničkom ponašanju. Da je muškarac bio taj koji je galamio na ženu i lupao po automobilu pred očima i kamerama mnogobrojnih svjedoka, momentalno bi se javili mnogi koji bi ili osudili takvo ponašanje ili našli opravdanje za isto. Znate onu dobro poznatu tezu – sama je kriva, zaslužila je i sl…
Nasilje
Umjesto toga, javnost samo želi potvrdu njihove romanse da bi se dobila dobra podloga za čaršijske priče. A to da li ima nasilja u tom odnosu, to nije bitno, to je njihova stvar. To je ista ona priča o komšiluku koji se žali na glasnu muziku iz susjednog stana, ali na urlike i očite znake nasilja se nikad ne žali. To je školski primjer licemjerja.
Ako je zaista riječ o istospolnoj romansi, onda se radi o populaciji koja zahtijeva podjednak tretman i ukidanje svakog oblika diskriminacije zbog svojih opredjeljenja. Stoga im zaista treba pružiti podjednak tretman, te jasno i glasno reći da nasilje nema opravdanje, bez obzira bili emotivno povrijeđeni ili ne. Ovaj put je (bar fizički) povrijeđena samo jedna ruka i to samoinicijativno. A šta je sa povredama za koje ne znamo? Hoćemo li samo nemušto reći – ko se tuče, taj se voli? Čini se da ćemo opet samo gurnuti glavu u pijesak…
Ozren T.
