Damir Galijašević je po zvanju etnomuzikolog sarajevskog univerziteta, a po ljubavi sevdalija. Jedan kroz jedan je sevdalija, instrumentalista na harmonici, aranžer, pomalo i kompozitor. Za sebe voli da kaže da je potpuni istraživač. Damir je osnivač i direktor fondacije „Sevdah“ i uposlenik je Muzičke produkcije BH RTV.
Rekli ste da ste sevdalija jedan kroz jedan. Mladi ste, a volite da istražujete sevdah. Otkud tolika ljubav prema toj vrsti muzike?
-Ja sam rodom iz Tešnja, a to je jedna mala čaršija svjevernoistočne Bosne, pa sam ja nekako i rastao u tom centru koji je nekako sevdalijski. Moji roditelji su radili, pa su me čuvali majka i djed, odnosno rahmetli pramajka – priča Damir.
Da li po Vama izumire sevdalinka?
-Ne, nikako, pa nikad je više nije bilo. Po meni izumire kritika, izumire kritički pristup sevdahu, a to je najtužnije od svega. Izumire izvedbeni stil kakav je nekad bio u sevdalinci. Ja sam imao u julu koncert sevdalinke u Gračanici pa kad je izašla Zekija Šuman i zapjevala, ja sam sebe odmah vidio u onoj Bosni prije 100 godina i način na koji se pjevala sevdalinka. Vratio sam se u stari Tešanj, Gračanicu, Sarajevo… E, to je sevdah, kada nečija interpretacija sevdaha, probudi u tebi osjećaj Bosanca, bez obzira koje vjere bio, kada sevdalinka probudi sevdah u čovjeku. E, to je ono pravo. To nam lagano izumire. Skoro svaka televizija ima u svom programu po sat sevdaha, ali tu se puštaju užasne stvari. Recimo voditeljica kaže, sada ćemo čuti jednu lijepu sevdalinku „Voljela sam voljela“ koju pjeva Hanka Paldum. Po toj voditeljici je izgleda sve što Hanka pjeva sevdah. To se zove neobrazovanost i neiformisanost.
Ostatak intervjua pročitajte u printanom izdanju “Expressa”.
Bato Šišić
