Nevena Blanuša osvojila je publiku, a pobjednica “Survivora” ostavila je iza sebe teške izazove i poligone. Profesionalna igračica hokeja na travi i magistar kineziologije, koja se obožava šminkati i lijepo odijevati, preživjela je skoro dva mjeseca u džungli Dominikanske Republike – u nehigijenskim uslovima, s malo hrane i odjeće, trpeći nesnosnu vrućinu i vlagu te spavajući na drvenom podu ispod nestabilnog krova od palmina lišća. Nevena priča o svojim iskustvima, kako je biti prva žena pobjednica u historiji regiona, te o tome kako se snalazila.
-Iskreno, ne mogu naći pravu riječ s kojom bih opisala kako se zapravo osjećam, jer mi je još uvijek sve nestvarno. Ono što sa sigurnošću mogu reći je to da sam prije svega ponosna, ne toliko na sebe koliko na ljude koji su oko mene stvorili tako lijepu i pozitivnu energiju, na čemu sam im neizmjerno zahvalna.
Prva si žena pobjednica „Survivora u regionu. Koliko ti znači?
-Ovu pobjedu je, prije svega, odnijelo srce ostavljeno na tom poligonu. Ne smatram svoju pobjedu tako velikom zbog činjenice što sam žena. Svaku pobjedu treba jednako cijeniti bez obzira na spol. Sticajem okolnosti sam prva žena i još nisam svjesna toga, ali vjerujem u to da će se nastaviti niz.
Jesi li postala svjesna činjenica da si mnogima djevojkama uzor?
-Čitam pitanje i srce mi počne nekontrolirano jako lupati, jer sam sama svjedok spomenutom. Nestvarno mi je da sam nekome uzor, pogotovo tolikom broju mladih ljudi. Neki od razloga su to što je primjećeno da sam se borila do samoga kraja, nikad nisam odustala i uz to sam pokazala čistu emociju. To je ono što je meni bitnije od svega. Nisu bitni brzina, preciznost i ravnoteža, bitno je da ti mladi ljudi imaju svoj cilj i da do njega idu više ili manje emotivno bez bojazni od osuda drugih.
Da li je bio težak put od trijumfa?
-Ušla sam naknadno i samim time sam bila spremna na svu težinu koju kasniji ulazak nosi. Prihvatila sam takav put i opciju da se borim do kraja. Bilo je teško, u nekim sam trenutcima pomislila “Što je meni ovo u životu trebalo i kakve ja to životne snove imam?!”, ali to je bio moj san koliko god u tom trenutku bio težak i možda besmislen, bio je moj i nisam mogla odustati zbog onog djeteta u sebi koje je to željelo.
Koji je poligon bio najteži?
-Nedvojbeno zadnji poligon. Fizički mi nije bio pretežak, izuzev gađanja u koš, ali me emotivno razorio. U tim trenucima sam živjela više od svog dječjeg sna, i morala sam ostati pribrana, ne izgorjeti u želji za pobjedom. Uživala sam u svakom svom pokretu i nikad više u životu nisam vjerovala u sebe kao tad, možda sam zato i pobijedila.
Tokom „Survivora“ se stalno spominjao ženski klan. Jesi li imala podršku djevojaka?
-Meni je bilo najvažnije da ja ne gubim vjeru u sebe jer na kraju dana ipak zahvalim sama sebi što sam preživjela taj dan.
Šta je bilo najteže izdržati?
-Teške situacije su nas tjerale na svašta, ali nam se i vratilo onako kako smo pružili. Svakome od nas se vratilo, pa i meni, na dobar ili manje dobar način.
Šta ti je najviše nedostajalo?
-Najviše su mi nedostajali obitelj i prijatelji. U te dvije riječi stane sve što ja cijenim u životu. Bez njihove podrške ne bih uspjela ništa od ovoga, hvala im.
Jesu li nedostatak hrane i spavanje pod vedrim nebom bili problem?
-Najveći mi je problem bio spavati u lokvi pod krovom koji je bio sve samo ne zaštita. Tu sam zapravo shvatila da nisam neki ljubitelj kiše osim ako na njoj plešem.
Česte su bile povrede. Kako si izlazila na poligon u takvim situacijama?
-Ja sam se uspjela ozlijediti svaki dan. I nekako sam se pomirila s tim da sam to ja i da ja ništa ne mogu raditi s pola srca. Išla sam uvijek na sve ili ništa. Znala sam da svojim bodovima doprinosim plemenu i to je nešto što me nosilo bez obzira na bol.
Ko su učesnici „Survivora“ s kojima najčešće komuniciraš?
-Teško mi je izdvajati na taj način ljude s kojima sam se povezala u različitim sferama i sa svakim se čujem za potrebe nečeg drugog. Ali Nađa, Tena, Roko i Nika su ipak zauzeli posebno mjesto u mom imeniku, nekako na samom vrhu popisa.
Razgovarala: N. N.
