Poznatog harmonikaša Dragana Stojkovića Bosanca, člana žirija šou programa Zvezde Granda telefonskim pozivom zatekli smo, a gdje bi drugo i mogli nego u njegovom kućnom okruženju. Obradovao se pozivu, i kao uvijek bio raspoložen za razgovor.
Predratni Beograđanin
-Bogu hvala dobro sam, ne žalim se. Ima jedna stvar koju bi sad rekao, a mogu to da kažem jer sam ja sada vremenski onako jedan čičica, preživio sam i doživio sam mnoge stvari. Krenuo bi prvo od partizanskih filmova gdje sam vidieo raznih belaja, pa je onda tih devedesetih godina došao taj nesretni rat u BiH, a kroz sliku i ton sam saučestvovao tugom i bolom, osjećanjima sa narodima BiH. Pa je onda 1999. godine uslijedilo bombardovanje Beograda kada sam rekao, da je jedino dobra stvar u svemu tome bila da sam ja postao predratni Beograđanin. Kada sam 1974. godine došao u Beograd nisam nikako mogao postati pravi Beograđanin, jer su se pikali samo oni predratni. E, eto tako kada smo te godine dobili po dupetu, ja postadoh i priznati Beograđanin. Ali, ovome se niko nije nadao. Ja više nisam siguran ni u ono što stručni ljudi pričaju, a kamoli političari. Kompletni stručnjaci, ljekari su u kompletnoj agoniji. Malo virus leti, pa sleti, pa ga ima u vodi, pa ga nema…Sve mi se to čini veoma opasnim, neriješenim, zakulisanim. Ovo je jedna potpuna haotičnost, a koja Boga mi nije dobra.
Kada je sve ovo krenulo, da li ste se uplašili?
-Evo ovako, ja ću da budem prvi put iskren. Prvo vanredno stanje u Srbiji je objavljeno jednim veoma prijetećim glasom i stavom od naših političara. Ja u početku nisam smio preći kućni prag, mislio sam čim nos promolim odmah će koronavirus da me ščepa. Pa sam onda bojažljivo otvorio vrata i skontao sam da mi nije ništa. Pa sam onda izašao na terasu uzeo dezifekcijsko sredstvo i cijelu terasu isprskao. Onda sam samog sebe pitao da li sam postao takav egoista, da me baš briga za druge. Nesvjesno čovjek počinje da djeluje kao životinja u divljini. U pitanju je opstanak. A, sada kako vidim da ni ljekari ne znaju šta i kako da rade, sve više i više sam počeo da prizivam Boga. U jednom momentu sam rekao supruzi Dunji da ne izlazi mnogo vani, jer ako mi donese koronu ja na Sajam u bolnicu neću. Neka vode vas zdrave, ja ostajem kući. Ja ipak mislim da je ovo vještački virus, i da su ga proizveli zbog neke njima samo poznate stvari. Ja sam harmonikaš, muzičar, naivan i glup i još imam nadimak Bosanac, ali mislim da je sve to vještački stvoreno.
Kada jednog dana bude vakcina za koronu tu, i kada bi se zakonski svi morali vakcinisati, da li biste pristali na to?
-Ja u svakom slučaju ne bi pristao, ali će me prisiliti iz više razloga. Ne bi me pustili u Dom zdravlja da kontrolišem visoki pritisak, neće mi produžiti dozvolu, neće mi dati da idem u Bosnu, da natočim benzin. Ali, iskreno ja bi se vrlo rado i sa zadovoljstvom vakcinisao u Njemačkoj, jer vjerujem Nijemcima kao naciji, kao sistemu. Ja ne znam odakle će ovdje kod nas da uvezu vakcine, a ako budu iz Kine, bit će onda kao i farmerice iz Kine. Daj mi vakcinu iz Amerike ili Njemačke i ja ću se dobrovoljno vakcinisati sa zadovoljstvom.
U ovoj vanrednoj situaciji 24 sata ste sa Vašom suprugom, a vjerovatno posljednjih godina zbog Vaših obaveza niste baš navikli na to. Kako se snalazite u ovoj situaciji?
-Ma, divno, fenomenalno (smijeh). Sve je dobro dok Dunja ne počne sebi u bradu nešto da mumla, e onda se ja kao pas povučem negdje u čošak i čekam dok joj to mumlanje ne prestane ha, ha, ha. Ili ja onako muški razdrljim košulju i kažem: „Šta je bilo!“, ali to sve sa moje strane traje samo jednu sekundu (smijeh). Jedina stvar u svemu ovome ne valja što se čovjek počeo navikavati, ako je ovo svjetski eksperiment, onda su uspjeli. Ja kažem Dunji, kako se čovjek brzo navikne na „zatvor“, pa ti ono baš lijepo“.
Da li u „kućnom zatvoru“ stvarate neke nove pjesme, muziku?
-Ne, ne stvaram ništa, samo sviram ono što ja naviše volim. Konačno po svom izboru i ćeifu sviram ono što volim, a ja sviram francusku, rusku, mađarsku, bugarsku, rumunsku muziku, pa tek onda pređem malo na sevdah, pa Makedonija, pa Vranje… Harmonikom se šetam po cijelom svijetu, a to mi predstavlja neobično zadovoljstvo.
Uvijek ste pozitivni, puni ste optimizma. Odakle u Vama sva ta pozitivna energija?
-Da budem iskren, ja sam toliko negativan, da sve to meni pređe u pozitivu. Šalim se naravno. Ja jednostavno volim omladinu, omladina me pokreće, podmlađuje. Ja ne volim da budem sa ovim koji su moje godište. Kada se sretnemo uvijek samo kukaju, boli ih ovo, boli ih ono. Ma, pusti me bolešćina, daj mi života. A, kada sam sa mladima, oni mi pričaju kako i šta rade, ja ih slušam i ja se podsjećam.
Da li Vam nedostaju Zvezde Granda, da li Vam nedostaje žiriranje?
-Iskreno govoreći i da i ne. Moram priznati, da odkad mi je otišao Šaban Šaulić, pokoj mu duši, a to je generacija bliska mojim godinama, jednostavno mi nešto nedostaje. U suštini mi nedostaje, volim da gledam svu tu djecu, volim da ih kritikujem, hvalim. A, zašto ih volim kritikovati, je zbog toga što sam i sam dosta kritika pretrpio u životu kao svirač. A, onaj ko je pametan, shvatit će šta hoću da kažem. Od svake kritike, a posebno one dobre dosta se nauči, a koga niko ne kritikuje, taj ništa i ne vrijedi.
Privatno, da li kritikujete Vašu kćerku Džidžu?
-Redovno je kritikujem, ma jašta već je kritikujem. Uvijek joj govorim da joj je vrijeme da se uda (smijeh)…. uuh kako me Dunja pogleda sada, da može upucala bi me. Ma, šalim se naravno. Moju Džidžu nema potrebe kritikovati, to je kćerka za poželjeti, ali ja ne bi bio ja, kada joj ne bi uvijek davao neke sugestije po pitanju muzike. Ja sam sklon upozoravanju, mogu dati savjet, ako će ga prihvatiti.
Moj Konjic
Da li imate kontakt sa ostalim članovima žirija?
-Da, naravno. Imamo mi tu neku našu grupu, pa jedni drugima šaljemo klipove, golo ovo, golo ono, i tako te neke naše interne šale, ko će napisati neku vulgarniju stvar. Pa, onda prelazimo na neke intelektualne stvari, po principu, šta je rekao Ivo Andrić…Uglavnom zezamo se, nije loše.
Pomenuli ste Šabana Šaulića?
-Ja ga svako malo spomenem. I sada dok o njemu pričam knedla mi stoji u grlu. Iskreno mi je žao što nisam bio na njegovoj sahrani, jer sam imao srčanih problema, bio sam u Konjicu, pao sam u nesvijest. Na žalost, tek kada izgubiš nekog svog, a ja mogu da kažem nekog svog, tek tada shvatiš koliko je vrijedio. Ni nakon njegove smrti, njemu ne može niko priči ni na kilometar, ni na metar, kada je u pitanju pjevanje i glas, ali kao čovjek. Bog uzima sve sebi što je najbolje, nije nam dao da mi obični smrtnici i dalje uživamo u njegovom glasu.
Jedno vrijeme Konjic je bio žarište Korone?
-Ma, to je moj Konjic. Ako mene nema u njemu onda se on sam izbori za svoje mjesto, da se o njemu piše. Šala mala. Stvarno mi je žao zbog svega toga, bilo je tu dosta i mojih prijatelja. Samo da ovo sve može da stane, pa da mi je otići do Neretve i Konjica, pa onda na more.
U toku mjesec ramazana. Kako se Vi sjećate Bajrama i ramazana?
-Svi moji dragim prijateljima Islamske vjeroispovijesti od srca želim sretan Ramazan, da ga isposte u zdravlju, sreći i rahatluku, a onda kasnije i da u zdravlju dočekaju i Bajram. Ja sam dijete komunizma, pa se Ramazana i Bajrama i ne sjećam baš tako dobro, jer su se u to vrijeme svi vjerski praznici dočekivali i ispraćali unutar kuće. Ja smatram da sve ono što čovjek nosi u sebi, treba da bude i unutar kuće. Ja nisam niti mali ni veliki vjernik, niti Srbin. Ja sam Srbin u kući, a na ulici sam čovjek. A, iskreno se nadam da ću Bajram dočekati na Neretvi u Konjicu sa mojim dragim prijateljima uz pečeno jagnje. Ramazan šerif mubarek olsun, svim mojim prijateljima, jer insistiram na tome da se svakom čestita vjerski praznik onako kako to svaka vjera nalaže.
Razgovarao: Bato Šišić