Jedan od najkvalitenijih i najautentičnijih bh. pjevača Rizo Hamidović, popularni Tajo, ovo teško vrijeme za cijeli svijet provodi u kućnoj atmosferi sa suprugom i kćerkom. A, kako nam je rekao, zahvaljujući modernoj tehnologiji u svakodnevnom je kontaktu sa sinom, snahom i unukom koji žive u dalekoj Australiji.
Na pitanje kako se osjeća u ovo vrijeme samoizolacije i vrijeme koronavirusa, Rizo je u svom stilu odgovorio:
-Ma, osjećam se odlično, namjerno se tako osjećam. Ne dam da me pokori. Kažu da sam u godinama u kojima ne bi trebao da izlazim u grad, a ja kažem: „U godinama sam u kojima ja mogu da radim šta hoću“. Ali, neću jer želim da ispoštujem državu, vlast i pametne ljude koji nam savjetuju kako da se ponašamo. Malo odem do kamina, pa izađem na terasu koja ima 54 kvadrata, uzmem malo „logistike“ i konačno u miru slušam cvrkut ptica. Moram da priznam da mi nedostaje moja vikendica ispod Igmana, ali ne mogu da ostavim suprugu i kćerku. Mada bi tamo bio najsretniji i najbezbjedniji, jer korona se zbuni kada vidi selo.
Da li se ipak malo plašite?
-Pa, ne plaši se samo onaj ko nije normalan. U ratu i tokom rata sam bio na nišanu, a ovoj situaciji si svake sekunde na nišanu. Mada danas u ovoj situaciji, svi imamo vode, struje, plina i hrane. Ali mene više plaši ovaj narod koji vrećama vuče hranu u kuće i stanove. Ja i moja porodica samo kupujemo ono što nam je trenutno potrebno i sve u normalnim granicama. U ratu nismo imali ništa, pa smo preživjeli.
Da li Vam nedostaju nastupi, pjesma?
-Da malo, ali ne mnogo. Sva je sreća što me ova situacija nije zadesila negdje vani, u Evropi, pa da budem daleko od Sarajeva i porodice. Da me zadesilo u Luksemburgu ili u Njemačkoj pjevao bih „Đulzulejhu“ na grčkom. Mene bi vezali, da sam daleko od kuće. Sad sam sa mojom suprugom, kćerkom, provodimo dosta vremena zajedno. Ne sjećam se kada smo ovoliko vremena proveli zajedno, sada im vraćam sve ono što im nisam mogao pružiti kada sam putovao, nastupao.
Pjevate li supruzi, onako samo za njenu dušu?
-Imamo jedan divan kamin, onda ja sjednem pored njega i onda zapjevam kako za njenu isto tako i za moju dušu. Inače sada malo više čitam knjige, Abdulaha Sidrana „Otkup sirove kože“, Mešu Selimovića „Derviš i smrt“, i slušam moje pjesme.
Mnoge Vaše kolege pjevači u ovo vrijeme, uživo, iz kućne atmosfere pjevaju na društvenim mrežama?
-Neću mnogo da pričam o kolegama, svako od njih zna kako i šta treba da radi. Meni ne treba to neko dokazivanje, ha,ha,ha, posebno u ovo vrijeme. Meni je to, iskreno rečeno, besmisleno.
Da li je po Vama ovo neka Božija opomena?
-Možemo nazvati kako hoćemo. Već odavno smo u našem ludilu, u našoj trci za zaradom zaboravili na siromašne i gladne. Džaba ljudima milioni, stanovi, brodovi, kuće… Nemamo kuda bježati, sjedi gdje jesi i čekaj sudnji dan. I sam sam otkazao neke svadbe, sunete u Sandžaku, ali bit će ako Bog da, samo da ovo prođe. Karantin je zakon, bilo hladno ili vruće ja molim sve one koji ovo čitaju da ostanu kod kuće.
Kakve sve informacije dolaze do Vas?
-Ma, sve dezinformacije i sve neke lančane poruke i ja to odmah blokiram. Ali, neki dan mi zvoni telefon i javlja mi se jedan moj prijatelj iz Brisela. Kada me čuo, čovjek počeo da plače. Pitam ga šta mu je, a on kaže da su mu javili da sam umro. Eto, čime se ljudi služe. Ali, ja mislim da je to neko od ovih pjevača „asmatičara“ izmislio, jer su se prepali kada su vidjeli moje nove spotove za pjesme „Rodna Bosno daleko odosmo“ i „Dva Morića“, kad su čuli kako sam ja to otpjevao, oni to nikada neće moći. Odmah su požurili da me sahrane, ali ja im poručujem da se moj efendija još nije rodio, ha,ha, ha. Pjevat ću ja još dugo.
Da li Vam se javlja neko od kolega?
-Slabo, veoma rijetko. Ima par njih koje ja zovem i oni mene i to je to. Sve je to puno ljubomore, a u Sarajevu ima njih dvoje koji mogu Centralni Dnevnik da prekinu, da bi nešto otpjevali, ha,ha ha. Imam kontakt i često me zove moj menadžer iz Njemačke Hilmo Peljto.
Kolege kukaju
Da li će Vas ovo krizno vrijeme malo unazaditi, barem kad su finansije u pitanju?
-Kriza jeste, ali ako nisam do sada zaradio, ne trebam ni od sada. Ima jedna moja ratna pjesma koju je pisao Izet Mujezin, a njene riječi idu ovako: “Ko preživi pričat će“. Radim ovaj posao već 40 godina, pa bi bila bruka i sramota da nemam barem nešto sa strane. Mada mi je muka kada čujem pojedine kolege kako kukaju da nemaju nastupa, kako će da prežive. To je sramota. Ima ljudi koji nemaju hljeba da kupe, pa mi pjevači ne moramo i ne smijemo da kukamo.
Razgovarao: Bato Šišić