Na današnji dan, 17. februara 2019. godine, napustio nas je kralj narodne muzike Šaban Šaulić. Ni godinu dana nakon tragičnog gubitka, Šabanova porodica i prijatelji, kao i svi koji su poštovali i voljeli njegov rad, teško se mire sa činjenicom da ga više nema.
Šabanov prijatelj iz djetinjstva Jusa Dervišević Lule prisjetio se za Telegraf.rs lijepih uspomena sa Šaulićem.
– Da vam kažem, to su bila lijepa vremena. Mi smo bili djeca… Moj matori nije baš volio i dozvoljavao da mlađi budu u kafani, ali smo mi nekako imali privilegije. Sjećam se jednom dobro, on (Šaban) nikada nije čašu razbio. Bile su one kockice, stolnjaci, a pun sto je bio “šeri brendija”, to smo pili tada. I, on razbije čašu, a krv je išla toliko iz prsta da se on uplašio i prestao da pije. Ali, da vam kažem, od tih dječjih igara – za sve je bio obdaren. Fudbal, klikeri… Da nije bio ovakav pjevač, sigurno bi bio takav fudbaler!
Kako su izgledali vaši vojnički dani?
– 22. novembra 1951. godine zadesi se da obojica idemo u Armiju. On u Bitolj, a ja u Strumicu. Čekajući voz, odemo u Skadarliju. Sad, da li je tu bio i Budimira Jovanovića zet, harmonikaš jedan. Sjedili smo u Skadarliji, pili, jelo se… I, on je se ubio plakajući što Šaban ide u vojsku da mu ne propadne karijera koja je tada već bila velika. I jedne prilike, za boravka u Armiji, bio sam na nekom radnom djelu i čujem Šaban Šaulić dolazi u Strumicu – pjeva u Domu Armije. Ja sam 3-4 kilometra nizbrdo pretrčao za pet minuta! Kada sam došao kod njega klekao sam ispred, kaže on: “Šta ćeš ti, majmune, ovdje?”, ja njemu: “A, šta ćeš ti, Šauliću, ovdje?” (smijeh) Ti su vojnički dani naši bili baš dobri…
Najteže je podnio gubitak oca, jer je bio na australijskoj turneji i nije mogao da bude na sahrani oca…
– On je mene tada zvao i molio da nađem kameru da mu snimim, ali nisu mi to dozvolili. Kada je sahranio majku Ildu bio je tu, za ujakovu nije, bio je u Beču, na turneji. Takav posao…