Bivša voditeljica Aleksandra Mindoljević Drakulić, na televiziji je radila od 1995. do 2000, a godinu dana je vodila ‘Loto 6 od 45’.
“Pamtim iz Splita kako su me u roditelji pazili, ali i puštali da sama steknem svoja iskustva. Sjećam se porodičnih okupljanja, vjernih prijateljstava sa Irenom i Ines iz osnovne, sa Sanjom i Ornelom iz srednje škole, dijeljenja prvih tajni, odlazaka u muzičku i baletnu školu te želje da postanem primabalerina. Sjećam se i prvih simpatija, ljetnih kupanja sa ekipom na Firulama, Baćama i u hotelu Lav. Sjećam se teških fotelja iz bakina golemog tinela, starog dedinog radija i velike biblioteke koju je poslije knjigama dopunjavala i moja majka i koju sam baš nedavno od nje naslijedila. Sva sjećanja su mi još živa i na njih nije pao ni najtanji premaz prašine. Ma gdje živjela, znam da će Split i bezbrižno splitsko djetinjstvo biti uvijek dio mene.
Kad ste krenuli u modni svijet? Bili ste prva pratilja Miss Jugoslavije 1987. Kako je bilo tih dana?
U trećem razredu srednje prijavila sam se na kurs za manekene koji su te 1986. godine u mjesnoj zajednici na Bačvicama držali poznati zagrebački manekeni Zdeslav Radovčić i Boris Blažeković. To su bili moji prvi koraci, nakon čega sam se ohrabrila i iduće 1987. godine prijavila za izbor Miss YU. Dobila sam dvije titule: titulu prve pratilje Miss YU i Miss šarma YU. Bilo je to vrijeme samo jednog izbora za najljepšu djevojku u državi i, iako mi je laskalo, iste sam se godine, odmah nakon srednje, upisala na Filozofski fakultet na psihologiju.
Kako ste se odlučili za rad na televiziji?
Nakon što sam 1994. diplomirala psihologiju na Filozofskom, nisam mogla odmah naći posao u struci pa sam se javila na audiciju koja je tad bila raspisana za novopokrenuti 3. program Hrvatske televizije. Raspisana je na Zagrebačkom velesajmu jer se prijavilo mnogo kandidata, i to za različite poslove ispred i iza kamere. Kako su prolazile nedjelje i mjeseci, televizija je u više navrata organizovala i probna studijska snimanja na Prisavlju te se izbor polako sužavao. Tek me je tad to počelo intrinzično intrigirati. Posebno kad sam ušla u najuži krug, gdje sam, vježbajući u Službi za jezik i govor HRT-a, ubrzo shvatila da imam prirodni dar za posao voditeljice. S guštom sam odrađivala brojne jezične vježbe, sve do početka 1995. i moje prve televizijske najave uživo. Zanimljivo je da sam istovremenno dobila dugoočekivani posao u školi kao školski psiholog i honorarni posao najavljivačice na HTV-u.
Mnogi Vas i danas povezuju s loto djevojkom? Kako gledate na to?
Tačno. Godinu dana sam bila voditeljica nedjeljne HTV-ove emisije ‘Loto 6 od 45’. Moj dragi kolega, glasoviti lektor Branko Erdeljac, igrao je i još igra loto više od 40 godina. Uvijek smo se šalili da ću morati jednom izvući njegove brojeve. Nažalost, to se nije dogodilo, ali smo postali toliko dobri da je on poslije toga lektorirao sve moje knjige i obogatio moje znanje iz hrvatskog jezika. Zbog toga sam i njemu, kao i brojnim kolegama fonetičarima s HRT-a, posebno Višnji Modrić i Janošu Romeru, zahvalna za sve vještine koje sam svladavala uz njihovu kreativnu pomoć.
Kad ste odlučili da se želite baviti psihologijom i otići s televizije?
To je pogrešno pitanje jer implicira da sam se nakon televizije odlučila baviti psihologijom, što je netačno. Naime, psihologijom se bavim od završetka studija i od prvog posla školskog psihologa koji sam dobila tri mjeseca nakon diplomiranja u Prvoj osnovnoj školi Dugave u Zagrebu 1995. godine. A mojih pet godina na HTV-u, od 1995. do 2000., bile su zapravo honorarni posao. Budući da sam ga radila s guštom i bez napora, doživljavala sam ga na stanoviti način kao plaćeni hobi, koji je znatno vidljiviji od samozatajnosti psihološke i psihoterapijske struke. Kad sam shvatila da će mi za gradnju pozicije i ugleda u struci iskustvo voditeljstva na televiziji odmoći, možda dugoročno i naštetiti, jer su mnogi moj lik doživljavali površnim, za mene više nije bilo dvojbe. Tako sam 2000. godine prestala gurati oba posla i u Klinici za psihološku medicinu na Rebru ozbiljno sam krenula s pisanjem magisterija. Magistrirala sam 2002., a doktorirala deset godina poslije, godine 2012.
Od 29. godine, nažalost, borili ste se sa endometriozom, što je uzrokovalo primarni sterilitet, zbog čega ste imali osam operacija. Uz pomoć IVF metode rodili ste Olega? Kako je to bilo za vas?
Nakon brojnih pokušaja i uz pomoć dr Dražena Lučingera u 37. godini konačno sam postala mama. Dala sam život jednom predivnom biću. A svoj sam život, nakon svih tih impersonalnih, hladnih, medicinskih postupaka oplemenila s nečim nježnim, toplim, vrlo personalnim. I nikad mi u toj bitki nije padalo na pamet odustajanje. Za mene je to značilo veliku ličnu pobjedu, ali i veliku tranziciju u dotadašnjem načinu života.
Nažalost, tegobe nisu prestale, imali ste problema i s kičma?
Da, ali šalim se da je tu riječ samo o mehanici. Sad živim tako da ne sjedim više 16 sati za kompjutorom kao što sam to radila dok sam pisala svoje prve knjige.
Sin vas je spasio kad ste prije dvije godine imali moždani udar? Imali ste vrtoglavicu, niste mogli hodati ni govoriti, a Oleg je pribrano nazvao oca?
Ti se životni događaji ne mogu zaboraviti. Smisao života i nije da takvo traumatsko iskustvo zaboravim, nego da ga procesuiram i integriram, pa se nadam da sam barem malo mudrija nego prije. Tako blizak doticaj sa smrti donio mi je emocionalni uvid o krhkosti života, izoštrio je moju intuiciju, koja mi pomaže da se više brinem o sebi i svojim istinskim željama, da budem autentičnija, da ne odgađam život. Tek sam po moždanog spoznala koliki je kapital imati život. Uz, dakako, dobru polisu osiguranja! Sad se, naravno, malo šalim…
Express/24sata.hr
