Možda nije najbolja, možda nije najizvođenija, ali “Cesarica” je za Olivera Dragojevića i za njenog autora Džibonija (Gibonnija) bila i ostala više od pjesme. Ne samo za dvojac koji je nakon Melodija hrvatskog Jadrana 1993. krenuo svaki u svoja “nova svitanja” nego i za Porin, kojem je godinu kasnije u njegovoj prvoj sezoni dala ultimativni razlog za postojanje. Jer te 1994., na prvoj dodijeli diskografske nagrade, “Cesarica” je dobila prestižnu trofejnu “staklenku” i kao hit godine, pjesma godine, za najbolju mušku vokalnu izvedbu i najbolji aranžman. I započela svoj hod u vječnost.
I priča o nastanku “Cesarice”, kao i sama pjesma, koja je redefinisala pojam dalmatinske pop pjesme za novo doba, bila je netipična. “Cesarica” je izvedena 1993. na Melodijama hrvatskog Jadrana.
Džiboni je, dok ju je pisao, kako tvrdi, video samo Olivera. Kao i mnoge pjesme koje su postale “javno dobro”, i ova ima zanimljivu i “poučnu” priču. Nje je i te kako dobro bio svjestan i veliki Oliver, piše 24sata.hr.
– “Cesarica” je bila prekretnica i dala svemu što sam mislio raditi poseban timbar. Nakon toga počeli su me slušati mladi, naprosto me otkrila potpuno nova publika. “Cesarica” je učinila i da se iz naftalina izvade stari snimci, da se mladi koji me nikad nisu slušali okrenu klasici: “Malinkoniji”, “Papi”, “Galebu”… Svojim san zaokretom učinio da postanu svjesni da ja postojim, ali i da sam postojao prije novih pjesama. Očito su ih otkrili jer kad sam nastupao u diskotekama, one su bile pune nove publike, koja je znala sve moje stare pjesme napamet – ispričao je Oliver velikom prijatelju Džibi.
I Džiboni, koji je, i dok je sam radio na njegovoj biografiji “Tajna vještina”, pokazao da ima odličnu memoriju – da dobro pamti sve o nastanku i okolnostima snimanja “Cesarice”.
– Zdenka Runjića sam upoznao ranije, na Splitskom festivalu 1990., a kad sam čuo da pokreće Melodije hrvatskog Jadrana, ponudio sam mu dvije pjesme koje sam napisao. Jedna je bila “Cesarica”, a druga “Dobri ljudi”. Zdenko me pitao koja mi je draža, koju bih sam radije izvodio… Odgovorio sam bez razmišljanja: “Dobri ljudi”. Bolja je za mene sto puta od ove druge”. Zdenko je pristao da ja pjevam “Dobre ljude”, a za “Cesaricu” je kazao kako mu se čini da bi se mogla svidjeti Oliveru. Nadao sam se da hoće… Sutradan sam otišao do Olivera kući, on je čuo “Cesaricu”, svidjela mu se, a ja sam hemijskom na komadu papira ispisao tekst.
– Ostavio sam ga na klaviru, a nas smo dvojica sjedili u dnevnom boravku, ćaskali i pili vino… Nismo ni vidjeli da je njegov pas Luna za to vrijeme prožvakao papir s tekstom pjesme. Jedva sam je ponovno napisao po sjećanju! – sjeća se Džiboni. Godinama kasnije i dalje nije bio siguran je li tekst koji je napisao po sjećanju bio odgovarajući originalu koji je koker španijel sažvakao. I samo snimanje “Cesarice” bilo je posve različito od uobičajenih Oliverovih sessiona, koji bi najčešće bili odrađeni u jednom dahu.
I tako je počelo. Džiboni i Oliver ostali su bliski do samoga kraja. Prijatelji i saradnici, dvije muzičke srodne duše okađene i zvukovnicom Mediterana i rocka, rhythm and bluesa ili, kao Oliver, jazza. Ne čudi što je njihova saradnja oplođena brojnim zajedničkim nastupima, ali i zajedničkim albumom “Familija” iz 2016. Uostalom, na komemoraciji na kojoj su se od Olivera oprostili mnogi muzičari i prijatelji, Džiboni je, ne mogavši zadržati suze, kazao:
“Jedan čovjek je rekao: “Oliver, čuvaj se, jer ako nam odeš ti i užge nam se Marjan, onda smo propali. Meni je ova vijest bila kao da se užga Marjan. Oliver je, sve smo rekli, ništa nismo rekli. Rekao je da je on na svome brodu i kapetan i sluga. Ja znam da je on mislio na svoj brod “Marko”. Ali mi znamo da je to istina u svim drugim segmentima života. I u njegovoj muzici, i kakav je bio u društvu. Prvi, a za se uvijek zadnji. Ja bih želio reći svome kapetanu da je sve kako treba i da je sve ovo more samo za te”.
Kad je pisao “Cesaricu” misleći na Olivera kao njenog idealnog izvođača, sigurno nije ni slutio da je neke nove pučine i obzore baš on otkrio svom omiljenom pjevaču i “kapetanu”. Takođe i sebi. Ako je Džibinom pjesmom Oliver dobio odskočnu dasku za novi postrunjićevski uzlet, i Džiboni je nakon “Cesarice” i “Dobrih ljudi” te još nekoliko hitova s festivala, poput zadarske “Ove dvije duše” te uspjeha na Melodijama “Ako me nosiš na duši” i “Projdi vilo”, postao velika zvijezda.
– Istina je da Oliver sve do “Cesarice” nije bio velika zvijezda koja može rasprodati sportske dvorane i imati više od 5000 ljudi na koncertu. Zapravo, nakon “Cesarice”, kao da se konačno naplatio za sve što je radio od Batala naovamo – tvrdi Vesna.
Već u zimu 1993. na Oliverovom tradicionalnom sezonskom koncertu u “Lisinskom” bilo je svima jasno da je “Cesarica” hit koji se može ogledati s “Galebom” i “Oprosti mi pape”.
– Olivera mnogi i danas doživljavaju kao nekoga kome je sasvim svejedno kojim će putem ići njegova karijera te šta će pjevati i svirati. To nije tako. I on ima pravi muzičarski ego. Nema tog izazova koji je tako velik da ga on ne bi prihvatio ako zaista želi pokazati da je kompetentan muzičar i pjevač. Mislim da mu se baš to dogodilo nakon “Cesarice” te da je svoju novu fazu u karijeri koja se tad počela doživio kao pravi izazov – kazala je Meri Cetinić, nekadašnja Oliverova komšinica i u Splitu i na Korčuli.
I bila je u pravu. Jer nakon “Cesarice” Oliver je postao i megazvijezda i kultni pjevač čije su pjesme i nakon “Cesarice” ispisivale njegov neizbrisiv trag u beskraju.