Foksova je otkrila kako špijuni moraju da ovladaju nekim vještinama s kojima se “obični ljudi” ne zamaraju, a godine treninga svakako ostavljaju posljedice.
Na primjer, nauče tako dobro da glume da mogu da prođu bilo koji poligrafski test, uoče najbolje moguće mjesto za sastanak koje je dovoljno izolovano od ušiju i očiju neprijatelja u sekundama, ali i kako da se odnose s ljudima koji bi mogli da ugroze čitave operacije svojim postupcima.
https://www.instagram.com/p/BjWAHa2lEwC/?utm_source=ig_embed
-Kad šetam gradovima, odmah uočavam gdje je dobro signalno mjesto, gdje bi najbolje bilo ostaviti nešto za diskretnu razmjenu, koje mjesto izgleda opasno i slično, to je naprosto ugrađeno u mene – rekla je ona.
U dva navrata je, otkako živi civilnim životom, primjetila ono za što je sumnjala da su signalne oznake – obična kreda ili čak tablete za gorušicu koje su ostavili agenti na dobrim mjestima.
–Uvijek se osjećam ugodnije ako sjedim tako da nemam nikog iza svojih leđa, tako mogu da uočim bilo kakvu moguću prijetnju, čak i onu slučajnu, na vrijeme.
https://www.instagram.com/p/BhLQutjnJcn/?utm_source=ig_embed
Neke od neprijatnih navika kojih pokušava da se riješi je registrovanje svakoga ko je ušao ili izašao iz restorana, odmjeravanje postojanja požarnih izlaza, pomoćnih stepenica i svega što bi moglo da posluži za brzo bjekstvo, ako bi to bilo potrebno.
-To baš i nije najzabavnija stvar za vaše prijatelje, sagovornike koji se žele s vama da se zabave na večeri ili piću – smije se Foksova.
Postoji još jedna navika koju je usvojila, a najviše izluđuje njenog supruga – zaustavljanje baš uvijek na žutom svjetlu semafora. I dok drugi debelo prolaze, ili joj čak oni iza nje trube, ona kaže da je to jače od nje.
-Kad radite kontranadzor, jedna od stvari koju vas uče je da ne razbesnite one koje nadzirete tako da pomisle kako želite da im pobjegnete. Dakle, kad svjetlo pređe u žuto, ja stajem da onaj iza mene ne pomisli da sam namjerno dala gas – objašnjava.
Ophođenje s onim koji vas prati nije baš kao u špijunskim trilerima, štaviše, moglo bi biti drugačije od stvarnosti. Pravi agenti ne skaču s vagona s pištoljem u ruci, već se probijaju kroz gužve gradskih ulica, trudeći se da ne izgube metu.
-Bilo je ljudi, posebno onih s kojima sam se češće družila, koji su uvijek bili sumnjičavi o tome šta radim. Mahom su to bili muškarci s kojima sam bila u vezi. Uvijek bi me optuživali da ih varam ili da sam pripadnica neke mafije ili da se bavim prodajom droge, odnosno, nečim ilegalnim.
Morala sam da šutim i nastavim dalje, a tako bi ih i eliminisala kao potencijalne partnere. Suprug naravno zna šta radim, ali ne možete ljudima to reći na prvu loptu, zabranjeno je.
-Ne, nikada nisam zažalila što je moj život prepun izmišljenih laži, jer skrivanje od drugih je bio samo moj posao. Da, posao je to koji sam skupo platila društvenim životom, koji je u nekim trenucima bio neizdrživ, ali ostala sam normalna. Nije bilo lako – kaže Foksova.
