Pokojni i Davor Dujmović bio je jedna od najsjajnijih zvijezda domaće glumačke scene, a najpoznatiji je po ulozi Perhana u filmu “Dom za vješanje”. Te kobne 1999. godine izvršio je samoubistvo vješanjem. Imao je 30 godina.
Dujmović je bio talenat kakav se rijetko viđa, a u svijet filma ušao je sasvim slučajno.
Rođen je u Sarajevu, u siromašnoj porodici, imao je želju da svira klavir.
– Bili smo siromašni, nisam imao instrument, ali je moja mama poznavala čistačicu u školi koja mi je noću otključavala učionicu i ja sam tu vježbao– pričao je Davor o svom iskustvu u muzičkoj školi.
Kao dječak imao je običaj da poslije nastave svrati kod svog oca koji je tada radio na pijaci Markale.
Naime, kada je svratio na sok u obližnji restoran, baš kad su tu došli Emir Kusturica i njegov asistent, Ćiro Mandić. Pozvali su ga na audiciju za film “Otac na službenom putu” i na probnom snimanju se pokazalo da je savršen za ulogu.
Poslije filma “Otac na službenom putu”, koji je nagrađen Zlatnom palmom u Kanu, odlučio je da upiše filmsku akademiju. Nije mu uspjelo i kasnije više nije ni pokušavao.
– U šali kažem da bih išao na Akademiju pod uslovom da predajem. Mislim da nije bilo potrebe, jer sam mislio da se glumom bavim dok se ne zasitim, dok se publika i kamera ne zasite mene. Ja u stvari nikad nisam imao namjeru da budem glumac – priznao je jednom prilikom.
S nepunih 18 godina Davor je postao glavni glumac u sljedećem filmu Emira Kusturice, “Dom za vješanje”.
– Perhan je došao kao sudbina da dobijem glavnu ulogu poslije filma “Otac na službenom putu”. Perhan je kult nečeg ciganskog i biće to još dvjesta godina – rekao je u jednom intervjuu.
Naime, ta uloga donijela mu je titulu jednog od pet najboljih glumaca u Evropi, a on i njegova partnerka u filmu (Azra) Sinolička Trpkova proglašeni su za najbolji glumački par u bivšoj Jugoslaviji. Nadimak Perhan ostao mu je zauvijek.
Poredili su ga s Dastinom Hofmanom i činilo se da mu se smješi svjetska karijera, ali… Tu bajka dobija tužan obrt.
Početkom devedesetih Davor se navukao na heroin. Pokušavao je da se liječi u nekoliko navrata, ali bezuspješno.
– Ono što donosi heroin ne bih poželio ni najgorem neprijatelju. U početku je bilo “ja sam mal’ pa sam radoznal”, ali radoznalost se u ovom slučaju plaća zavisnošću – govorio je.
Rat ga je zatekao u Sarajevu, odakle odlazi u Beograd. U tom periodu snimio je još nekoliko filmova, od kojih je najpoznatiji “Underground”, nedavno proglašen za najbolji film na Balkanu.
Po završetku rata seli se u Banjaluku, a zatim u Sloveniju, kod djevojke. U to vrijeme borio se s jakom depresijom i alkoholizmom.
Znao je da kaže: “Čekam da se zemljina kugla smiri”.
Nije dočekao – 31. maja 1999. godi
