Kurt Kobejn, legenda grandž muzike, preminuo je 1994. godine. Uzrok smrti je nikad nije ispitan do kraja, da li samoubistvo ili pak ubistvo. Neki njegovi fanovi i dalje vjeruju da je ubijen. Pored njegovog tijela je pronađeno oproštajno pismo napisano crvenim mastilom i posljednji album Nirvane “In Utero”. A pismo je posvećeno njegovom imaginarnom prijatelju iz djetinjstva i otkriva tužnu stvar o Kobejnu.
“Za Boddaha
-Govoreći jezikom iskusne budale koja bi očigledno radije bila kastrirana, djetinjasta jadikovka. Ova poruka bi trebalo da bude poprilično jednostavna za razumijeti. Sva upozorenja pank roka 101 školovanja godinama, od mojeg upoznavanja s, mogli bismo reći, etikama uključenim u nezavisnost i prihvatanje vaše zajednice su se pokazala veoma istinitim. Nisam osjećao uzbuđenje slušajući, niti i praveći muziku zajedno s čitanjem i pisanjem već mnogo godina.
Osjećam neopisivu krivicu zbog toliko toga. Na primjer kad smo u bekstejdžu i svjetla se ugase i počne manično urlanje publike, to ne utiče na mene na isti način na koji je na Fredija Merkjurija, koji je očigledno volio, uživao u ljubavi i obožavanju publike što je nešto čemu se potpuno divim i na čemu mu zavidim. Činjenica je da vas ne mogu zavarati, nikoga od vas.
Jednostavno nije pravedno prema vama ili meni. Najgori zločin koji mogu da smislim bio bi da se zavaravam i pretvaram da se 100% zabavljam. Ponekad osjećam kao da bi trebalo da imam vrijeme za udarac prije nego što išetam na pozornicu. Pokušao sam sve što je u mojoj moći da poštujem to (jesam, Bože, vjeruj mi da jesam, ali to nije dovoljno). Ja poštujem činjenicu da smo ja i mi uticali i zabavili mnogo ljudi. Mora biti da sam ja jedan od onih narcisa koji poštuju stvari tek kada ih izgube. Ja sam previše osjećajan. Morao bih da budem lud da bih povratio entuzijazam koji sam nekada imao kao dijete.
U naše posljednje tri turneje, dobio sam mnogo podrške od ljudi koje znam lično, i fanova naše muzike, ali još uvijek ne mogu da pređem preko frustracija, krivice i empatije koju imam za sve. Ima dobrog u svakom od nas i mislim da jednostavno volim ljude previše, toliko da se osjećam previše jebeno tužno. Tužna, mala, nezahvalna, Riba, Isusov čovjek. Zašto jednostavno ne uživaš u tome? Ne znam!
Imam boginju od žene koja znoji ambiciju i empatiju i kćerku koja me previše podsjeća na ono što sam bio, pun ljubavi i sreće, ljubeći svaku osobu koju upozna jer su svi dobri i niko joj neće učiniti nažao. I to me plaši do granice gdje mogu jedva funkcionisati. Ne mogu da podnesem misao kako Fransis postaje očajan, samodestruktivan, death rocker kakav sam ja postao. Shvatam to dobro, veoma dobro, i zahvalan sam, ali od moje sedme godine, postao sam pun mržnje prema svim ljudima uopšte. Samo zato što izgleda tako lako za ljude da se slažu i da imaju empatije. Empatija! Samo zato što volim i žao mi je ljudi previše, pretpostavljam.
Hvala vam svima iz dubine mojeg gorućeg, mučnog stomaka za vaša pisma i brigu za vrijeme posljednjih godina. Ja sam previše čudna, zlovoljna beba! Nemam više strasti, i zato zapamtite, bolje je izgorjeti nego izbledjeti. Mir, ljubav, empatija.
Kurt Kobejn
Fransis i Kortni, biću na vašem oltaru. Molim te nastavi Kortni, za Fransis. Za njen život, koji će biti toliko sretniji bez mene.
VOLIM VAS, VOLIM VAS!”