„Krici su grozni, čas se čuju na jednoj, čas na drugoj strani…jezivi su, ja ih ne znam opisati.“
„U jednom momentu dok sam išao ka ovcama nešto je nadletelo nad mene. Imao je glavu, kao detinju. Krupne oči, visok, uši male, nos neodređen, ali širi nego čovečiji.“
„Ne bih mogao opisati kakav je to krik, u njemu se sve pomiješalo, počinje kao da dijete zaplače, a onda se pretvara u bolan dugi krik.“
„U posljednje dvije godine kad god bi se to čudovište pojavilo, neko bi iz sela umro.“
Ovim su riječima prestrašeni mještani brojnih sela u Bosni i Hercegovini i Srbiji opisivali biće koje poznajemo pod imenom drekavac. Brojni ljudi, pogotovo u ruralnim područjima i danas smatraju da je mitološko čudovište drekavac „vijesnik smrti“.
Počeci priče o „drekavcu“ sežu u našu daleku prošlost i pripadaju mitologiji južnih Slavena. Prvi spomen Slavena i njihove mitologije napravio je u 6. stoljeću bizantski historičar Prokopija, čije je djelo Bellum Gothicum opisivalo uvjerenja stanovitog južnoslavenskog plemena koji je prešao rijeku Dunav u samo dva dana. Prema Prokopiju, ovi su Slaveni štovali jednog boga, gospodara svega, koji je stvorio grom i munje – Peruna (u mnogim slavenskim jezicima Perun i danas znači “grom”). Istovremeno, Prokopije spominje i vjerovanja u razne demone i nimfe (vile).
Jedan od tih demona je i drekavac – vjerovalo se da je on manifestacija umrlog, nekrštenog djeteta, koje ne može da nađe mir.
Kako stare priče kažu, drekavac je malo, dlakavo stvorenje, slično životinji, koje neprestano gazi na sopstveno krzno, a potom urla mješavinom plača i vučjeg zavijanja. Najčešće se šeta po grobljima, a žrtve davi u snu. Jako se plaši svjetlosti, iako ne može biti uništeno dok ne nađe mir.
Prema mitu, drekavci napadaju ljude koji se kasno u noći zateknu u blizini groblja, rijeke, jezera ili šume, tako što im skoče na leđa i tjeraju ih da hodaju cijelu noć. Ako se žrtva ne povinuje zahtjevima drekavca bit će izgrebana i počupana ogromnim kandžama ovog mitskog bića. Kažu i da ga mogu vidjeti samo oni koji su ga sanjali.
Legenda o drekavcu proširila se nakon Drugog svjetskog rata, nekako taman kad su u modi (u cijelom svijetu) bili vampiri, vukodlaci i druge mitske kreature. Veliku „slavu“ stekao je jednog ljeta krajem devedesetih, kada su brojni mediji pisali o Srebrnom jezeru (Srbija), čiji su stanovnici tvrdili da ih terorizira ovo čudovište. Iako su mještani bili sigurni u to što su vidjeli, oni malo „hladnije glave“ sve su objasnili pomoću tri riječi: rakija, piva i jako sunce…
Posljednji put, drekavac je isprepadao Balkan krajem 2015. Mirjana (52) i Dragan Stanković (54) ovako su opisali „jezivi susret s urlikavcem“: „Ispred nas je počeo da skakuće pas, pa poveća ovca, pa nešto nalik medvedu – ispuštala je životinja jake krike. Ranije smo slušali od starijih za pojavu omaja, čudnih životinja koje su davile kokoške, jagnjad… Nismo verovali. Ali ovo je bilo baš čudno. Nešto me je udarilo po glavi, izgledalo je kao medvedić, a onda je počelo da ispušta zvukove, ponovo je to stvorenje pokušalo da skoči na mene, ali kao da nije bio medved, već nešto manje. Kada je žena upalila baterijsku lampu video sam životinju koja je ličila na psa. Zaštitio sam se granom, a kada sam uspeo da izvadim upaljač i zapalim lišće, životinja se uz kreštanje povukla u stranu i pobjegla.“
Mirjani i Draganu skeptici su pokušali objasniti da je vjerovatno riječ o rakunopsu, vrsti porijeklom iz istočne Azije koja se proširila i na centralnu i zapadnu Evropu, koja se upravo ovako ponaša i koja ispušta čudne zvukove nalin na krike. Zalud bilo – onima koji vjeruju u drekavca i tvrde da su ga vidjeli ne pomažu naučna objašnjenja. Ubijeđeni su da šumama Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore luta krvoločno čudovište spremno da vas „ščepa“ kad se najmanje nadate.
Pa dobro, možda to i nije tako loše za još jednu turističku ponudu BiH: Škotska ima Nessie, Mexico ima Chupacabru, Amerika Bigfoota, a mi – drekavca…
