Slađa je progovorila o svojim iskustvima sa trudnoćom, roditeljstvom, brakom, životnim nedaćama…
Kako se osjećaš kao majka i koju dimenziju života si dobila rođenjem kćerke Mile?
– Iskreno, sve je drugačije. Osećam se jakom i sposobnom da uradim bilo šta. Energija koju dobijam od nje mi je dovoljna da na kraj svijeta mogu pješke. Čudan je osjećaj ovo majčinstvo. Jedinstven.
Tvoja borba za potomstvo je bila duga i teška, puna nesretnih iskustava, šta ti je pomoglo da izdržiš i istraješ do kraja?
– Ljubav prema suprugu, njegova posvećenost meni, podrška najbližih, ali prije svega jaka želja i volja. Sve možete samo ako dovoljno želite. Upornost je takođe bitna, nema odustajanja ako vam je jasan cilj.
Vantjelesna oplodnja je i dalje tabu. Imaš li neki savjet za žene koje još nisu sigurne da li da se odluče na taj korak jer se boje da budu prozvane od društva?
– Znam puno žena koje su djecu dobile tim putem. Ja sam, na sreću, svaki put ostajala prirodnim putem u drugom stanju, ali želim reći da je nebitno kako ste došli do kraja i na koji način. Najbitnije je da se ostvarite u najvažnijoj životnoj ulozi, a najmanje je važno šta svijet misli.
Imala si puno podršku svog supruga Zorana. Pošto si takva sretnica, šta bi preporučila drugim ženama – na šta da posebno obrate pažnju pri izboru partnera?
– Da otvore oči, ne samo srce. Partner je veoma važan kroz život, ali ne samo kad ima strasti i ljubavi nego, kad to sve prođe, da ostane poštovanje i prijateljstvo. Treba vam za starost topla ruka i nježan zagrljaj. Novac, moć, ljepota – sve su to prolazne stvari.
Na koji način se u ovom ubrzanom i površnom svijetu može izgraditi harmonična zajednica dvoje ljudi?
– Može. Sve se može, verujte mi na riječ. Kad se dvoje nađu, kad prvo vjeruju u sebe, nemaju komplekse, onda vjeruju i u partnera i odnos grade i njeguju. Nije život bajka, odnosi se najviše učvrste kad dođe neka nevolja, onda se vidi ko je ko.
Na koji način se tvoj odnos sa suprugom promijenio sad kad vas je troje, da li vam je roditeljstvo donijelo pored sreće i mnogo novih briga i napora?
– Napora nema nijedne sekunde. Sve radimo skupa, dijelimo obaveze na pola. Sve je još zanimljivije i slađe. Brige svakako ima od kada rodite, pa sve dok ste živi. Briga nikad ne prestaje. Ali sve su to slatke muke. Samo kad je ona nama stigla (smeh).
Jesi li sretna što je prvo pa žensko, a ne muško?
– Sretna sam, naravno. Samo da je živo i zdravo, pa kako god. Ona je divna curica i presretna sam što nam je baš ona kćerka.
S obzirom na često podređenu ulogu žena u društvu, strahuješ li kako će se tvoja kćerka kasnije uklopiti u svijet pun izazova i predrasuda?
– Ja ću se samo truditi da ona bude bezbrižna, da bude dobar čovjek, sve ostalo je na njoj. Učiću je pravim vrijednostima, da je porodica stub svega, da materijalno nije sreća. Moraće sama da se snađe i da krči sebi put, tako je najispravnije. Ja ću biti samo tu da je držim za ruku da ne bude nikada sama.
Šta ćeš reći Mili ako jednog dana odluči da krene tvojim stopama i lati se mikrofona?
– Da radi šta god poželi. Ja sam sretna žena. Ovaj posao mi je omogućio lijep život pun putovanja, smijeha, upoznavanja divnih ljudi… Meni ništa nije falilo, zašto bi njoj? Sve će biti u redu samo ako bude išla pravim putem. Muzika je nešto najljepše na svijetu, pogotovo za emotivne ljude. Ako bude povukla na roditelje, biće takva.