Legendarni glumac ovogodišnji je dobitnik nagrade “50 godina” Motovunskog film festivala, a tim je povodom na Brdu filmova progovorio o svojoj bogatoj karijeri. Kaže da mu je teško govoriti o glumačkim počecima jer se naprosto ne sjeća kako se našao u svijetu glume. Na početku karijere je, kaže, više pozornosti usmjeravao na pozorište jer su tadašnji sveučilišni profesori smatrali da film nije ništa ozbiljno.
–Kako sam stariji, sve više i više se sjećam šta je bilo nekad davno, a zaboravljam ovo što događa sad– kaže Mustafa Nadarević.
– Kasnije smo postali nestašni pa prešli na film – našalio se Nadarević.
– Prestao sam pušiti cigare, a kad pušiš, na kraju popušiš. Bio sam mlad glumac i nisam znao u kojoj ruci treba držati cigaretu, a scenu smo nekoliko puta ponavljali jer mi se cigareta gasila – prisjetio se glumac.
-Uvijek su mi draži filmovi u kojima ne igram jer se inače sjećam nervoza sa snimanja. Ne volim gledati sebe isto kao što mi se nije svidio moj glas kad sam ga prvi put čuo – kaže Nadarević. Glumački je posao, tvrdi, jako zahtjevan.
– Pokušavam ući u lik jer u sebi krijemo razne likove – od dobrih ljudi do ubica – kaže Nadarević.
Iako ga je definirala u umjetničkim vodama, glumac nije u potpunosti zadovoljan načinom na koji je odglumio Leonea Glembaja u filmu Antuna Vrdoljaka.
-Igrao sam već ‘Glembayeve’ i ranije, a da me Tonči vidio, sigurno me ne bi uzeo za film. Leone se može igrati na hiljade načina. Danas ne bih mogao glumiti ni staroga Glembaja, a kamoli Leonea. Ne znam što je Tonči vidio u meni, hajde da sam žena barem – kaže glumac.
Uvjeren je da je za njegov uspjeh djelomično zaslužna i sreća. U počecima karijere imao je probleme s dijalektima. Nije znao što znači kužina pa nije mogao naučiti tekst “marš u kužinu”. Rekao bi “marš u…” i redatelji bi zaustavili snimanje. Tremu nema u teškim, ali je zato ima u jako jednostavnim scenama.
– Ruke mi se znaju jako tresti. Uvijek se bojim da će me režiseri otjerati sa scene – priča slavni glumac. Smatra da su glumci danas u težem položaju nego što su bili prije nekoliko desetljeća.
– Četrnaest epizoda ‘Veloga mista’ snimali smo deset mjeseci, a danas se takve stvari snime u dvije sedmice. Bili smo bolje plaćeni nego sad u kapitalizmu – objašnjava Nadarević. Snimanje “Savršenog kruga”, prvog bosanskohercegovačkog samostalnog filma, posebno mu je ostalo u sjećanju.
– Žao mi je što je čovjek koji je glumio gluhonijemog dječak postao grobar. Nadao sam se da ćemo biti kolege, a onda shvatio da će me zakopati. Neki su se kolege žalili što glumim u filmu jer nisam doživio rat. Glumio sam i pedera, a vjerujete da nisam… Nekoliko sam puta i umirao na sceni, iako sam još živ. Glumac može biti sve što poželi. Reditelj Jasmin Duraković pitao me mogu li pomoći na jednom scenariju. Rekao mi je da postoji mladi pisac čije djelo niko neće raditi. Scenarij Feđe Isovića pročitao sam u jednom dahu i pristao glumiti – prepričao je Nadarević.
Priča kako ga većina ljudi danas i prepoznaje kao Izeta Fazlinovića.
– Nisam se nadao tolikoj popularnosti. Naporno mi je smijati se i slikati k’o kreten. Nikad nisam imao nikakvu neugodnost, čak ni s pijanim fanovima. Zaustavljaju me na ulici. Niko ne zna više kako se zovem, svi me znaju kao Izeta .Nije mi jasna slava prefriganog Fazlinovića – kaže laureat motovunskih “50 godina”.
Fanovi ga, priča, zaskakuju na ulici, slikaju se s njim, a onda zovu rodbinu da bi im Izeta dali na telefon.
