Dragan Kojić Keba je pjevač koji je već godinama u samom vrhu regionalne estrade. Rijetko daje intervjue, ali i ovaj put rado je pristao na razgovor za naš tabloid.
Bio je veliki prijatelj sa Sinanom Sakićem, pa je i naše prvo pitanje bilo upravo vezano za tog pjevača.
Drugarski odnos
–Veoma teško je nešto reći. Veoma su teški momenti, jer mi smo zajedno počeli da pjevamo, zajedno smo odrasli, zajedno se družili, dijelili dobro i zlo. Sinan je bio čovjek kojeg si jednostavno morao da voliš. Bilo je to drugarstvo i kolegijalnost na jednom visokom nivou, tako da ne pamtim ili bolje rečeno ne postoji ništa za što bi se uhvatio i rekao, bilo šta loše na njega. Nije ovo nikakva fraza, već jednostavno živa istina. Sinan je prije mene nekih šest ili sedam godina postao poznat. Ali smo, tada u Loznici, nekako anonimno imali jedan divan drugarski odnos, bez sujete, samo iskreno drugarstvo.
Ima li nešto što biste izdvojili iz tog dugogodišnjeg drugarstva?
–Pa izdvojio bi, recimo, kako smo zaradili naš prvi novac. Bilo je to još kada smo klinci bili. U Loznicu je došao neki cirkus i trebali su im pomoćni radnici. Sinan i ja smo otišli, oni nas primili, mi im pomagali oko raspakivanja, nosili neke stvari i zaradili naš prvi novac. E, to baš pamtim, jer to nam je bio najslađe zarađeni novac ikad. A, što se tiče pjesme, izdvojio bi momenat kada smo se nas dvojica prijavili na takmičenje „Prvi glas Podrinja“ u organizaciji Radio Loznice. Sticajem okolnosti i on i ja prijavili smo se sa istom pjesmom „Evo srcu mom radosti“ od Nedjeljka Bilkića. Na kraju nisu znali kome će da daju nagradu, pa smo iz toga izašli obojica kao pobjednici. Iskreno, bilo je to vrijeme kada Sinan i ja nismo imali ama baš ništa, osim iskrene duše i muzike.
Da li je Sinan bio privatno tužan, sujetan, nesretan?
–Ja se sa tim ne bi složio, bez obzira kako pjesme provejavaju. On je pjevao takve pjesme, on je u svaku pjesmu unio u potpunosti samog sebe, jer onakvu dušu, onakvu sjetu u glasu nikad niko nije imao, niti će imati. Mislim da smo po pitanju upravo toga i on i ja jako slični. Moja najveselija pjesma koju sam snimio je „Brigididžanum“, a sve ostale su nekako tužne, sjetne. I on i ja smo uvijek naginjali sjetnim notama i pjesmama.
Da li će Sinan biti brzo zaboravljen?
–Siguran sam da neće. Nas pjevače mnogi znaju samo kroz naše pjesme, a malo njih privatno kao ljude. On neće biti zaboravljen zbog pjesama koje je ostavio iza sebe, a svi koji su ga poznavali privatno pamtit će ga dok i oni sami žive. Pa, ja sam sa Sinanom imao jedan od najljepših dueta u mojoj karijeri „Dva litra vina“, nisam mnogo dueta snimio, ali taj mi je najbolji. Ja ću biti i jedan od inicijatora da se neke stvari urade, da se ne zaboravi. Drugi su mi pričali, da nikada nije dao da se u njegovom društvu kaže nešto loše o meni, bio se spreman potući za mene.
Da li je Sinan previše konzumirao alkohol?
–Ja to zaista ne znam i svi mi imamo neke svoje poroke. A, isto tako, svako od nas voli da popije onako malo zbog meraka. On je volio da pije viski sa kolom, a ja sam se šalio sa njim, pa sam mu govorio: “Nemoj Sinane piti Coca colu, žao mi nešto tog viskija“. On je pio polako, sporo i sa uživanjem.
Bili ste i na „svadbi decenije“ Aleksandre Prijović i Filipa Živojinovića. Da li je zaista to tako bilo?
–Ne bi ja zaista da komentarišem te novinske natpise, ja samo mogu reći da sam se sa mojom suprugom Oljom jako dobro proveo. Sve je bilo na nivou i bilo je pravo društvo. Filipa gledam kao svoju djecu, oduvijek je bio fino odgojeno dijete, a danas je kao čovjek jako fin. Aleksandru sam slušao i upoznao sasvim slučajno kada je imala, mislim, 10 ili 11 godina, i znao da će biti predivan vokal, a danas je jedna divna djevojka, lijepo vaspitana, odlična kolegica i vrsna pjevačica.
Vaša kćerka Nataša živi u Americi. Da li je došlo vrijeme za njenu udaju i koga bi voljeli za zeta – Amerikanca ili nekog „domaćeg“?
–Ja zaista nemam predrasuda o tome, da li je ovaj ili onaj, a želim samo da izbor njenog srca bude samo njen, a naše je da ga zavolimo kao vlastito dijete. Nataša je jedna divna kćerka, djevojka i svaku njenu odluku ćemo poštovati.
Da li je na pomolu, konačno, duet sa Severinom?
–To je nekako dežurno pitanje i ja ne znam zašto se uvijek potencira. Ako se desi, onda će se desiti. Severina uskoro izdaje novi album, a koji će opet biti top, nekoliko pjesama joj je radio Jala Brat sa kojim ima i duet i te pjesme su fenomenalne. Čuo sam da Jala voli neke moje pjesme i ovaj put ga mnogo pozdravljam i cijenim ga kao umjetnika i čovjeka. Severina ima njen put, a ja svoj a, kao što rekoh, duet ako se desi, bit ćete svi informisani. Severina pliva u svim muzičkim sferama, ima žestoki profesionalizam. Ne što mi je snajka, ali Severina je veliki čovjek, prava i iskrena majka, supruga i jedno srce i duša od žene.
Samo kafa
Priželjkujete li konačno prvo unuče?
–Naravno da priželjkujem, ali nisam opterećen stvarima koje normalno sljeduju u životu. Bit će, ali samo Bože zdravlja, pa ćemo proslaviti i nazdraviti.
Kako se snalazite u kuhinji?
–Ha ha ha ha, dobro pitanje. Ja u kuhinji znam samo da napravim kafu i to je to. A, dok se nisam oženio nisam znao šta je hercegovačka kuhinja, nisam znao šta je raštika, a sada znam itekako dobro. I mogu ti reći da je ukusna i jako zdrava. A za rakiju lozu da ne govorim.
A, konzumira li se u porodici Kojić i dalmatinska kuhinja?
–Sjećam se kada je Severina došla kod nas, bilo je to na početku, pa ja kao domaćin poručio sam lososa, pa onda sve te ostale neke morske specijalitete, a kada je Severina sve to vidjela, pitala je ima li ovdje neko meso, ćevapi i tako to. Na kraju smo se svi lijepo nasmijali.
U komšiluk ne idem nenajavljen
Živite u dijelu Beograda gdje kuće imaju najpoznatija estradna imena. Kako je živjeti u takvom komšiluku?
–I ta neka poznata estradna imena, sve te poznate face su sasvim normalni ljudi. Komšiluk kao i svaki drugi. Viđamo se, družimo se kada nam vrijeme dozvoli, kada su neka slavlja ili slave. Naravno, jedni drugima ne idemo nenajavljeni, jer ja ni vlastitoj familiji ne idem u posjetu nenajavljen.
Tijelo je oklop, duša je besmrtna
Da li se Vi bojite smrti?
–Život jednostavno brzo teče, ali svi smo izgleda navikli na to. Imam sasvim dovoljno godina da se ne plašim ničega. Ja sam zadovoljan sa svim što sam ostvario, uspomenama, ne razmišljam o tome. Iskreno, mislim da čovjek nije nikada dovoljno star da umre, a ja iskreno vjerujem u neki drugi, bolji svijet od ovog u kojem smo sad. Tijelo je samo futrola, oklop, a ono što je besmrtno to je duša i ja vjerujem u život poslije smrti.
