Rajko Dujmić rođen je i živi u Zagrebu, gdje je završio srednju muzičku školu, smjer violina, te apsolvirao na Pedagoškoj akademiji. Svoj muzički put započeo je kao klavijaturist u rock sastavima „Grupa Marina Škrgatića“, „Crno bijeli“, „Klan“ i „Zlatni akordi“, a njegova prva autorska pjesma izvedena je na Boom festivalu u Ljubljani.
Najveći dio svoje karijeri proveo je u „Novim fosilima“, punih 30 godina. Prvi veliki hit koji ne napisao i izveo sa Fosilima bila je pjesma „Diridonda“ na splitskom festivalu 1976. godine i postala veliki hit u cijeloj bivšoj državi, a singl sa tom pjesmom prodan je u 69.000 primjeraka.
U proteklih nekoliko godina bio je na samoj margini kako privatnog tako i poslovnog života.
Kako ste danas, kako se osjećate?
-Super sam, zaista sam super. Tako sam dobro i tako se dobro osjećam, da ti to ne mogu opisati.
Da li je to zbog viskija kojeg upravo konzumirate ili ste zaista super?
-Ma, da ti kažem iskreno, svako ko voli dobru zabavu ne škodi mu par gutljaja. Vidiš, ja sam ovdje sa mojim prijateljima, dobro nam je, a za dobro raspoloženje dvije-tri čašice viskija dobro dođu.
Da li slavite konačnu pobjedu?
-Pazi nešto, u posljednje tri godine moj život je bio pakao na zemlji. Bilo je grozno i nikome ne bi to prepuručio ili poželio, pa ni mom najvećem neprijatelju.
Ko je bio kriv ta taj pakao, Vi ili neko drugi?
-Uvijek je bilo da medalja ima dvije strane, a moj pakao je bio potpomognut od drugih ljudi. Ja sam prvi Hrvat koji je dobio tužbu protiv države. Stavili su me prvo bili u nekakav pritvor, a onda me poslali na prisilno liječenje, a ja se pitam, od čega? E, onda sam presavio tabak, uzeo advokata, tužio ih i dobio sam ih!
Da li su Vam već platili i koliki je bio iznos?
-Da, već su sve platili u visini od 27 hiljada kuna.
Zbog čega su Vam sve to napakovali Vaši prijatelji, supruga i svi oni kojima ste vjerovali?
-Kada nekome napravite dobro, taj će obavezno da pređe ulicu da te ne bi sreo. To je veoma interesantno, da čovjek kome napravite dobro u životu će vas vječno izbjegavati, jer će se osjećati dužan ili zahvalan. A, svako ko tako razmišlja je stvarno umno bolestan. Ja sam napravio 1821 pjesmu, a to je zaista puno. Samo je pokojni Đorđe Novković napravio više od mene. On je napravio više od 3000 pjesama, ali on je bio marljiv, a ja sam lijen.
Na CMC festivalu pjevao je i Vladimir Kočiš Zec sa kojim ste bili u „Novim Fosilima“. Da li ste se pozdravili i da li još imate sa nekim od njih kontakta?
–Nismo se pozdravli i ne treba da se pozdravljamo, ja to ne želim. A, što se tiče ostatka „Novih fosila“ ni sa kim od njih također nemam i ne želim kontakt.
Zbog čega Vas je Sanja Doležal svojevremeno onako jednostavno „šutnula“?
-Sve je to bio dogovor između nje i njenih pajtaša i ja sam jednostavno abdiciran. Jedno ne mogu da poreknu, a to je da sam ja kralj „Novih fosila“ i vlasnik imena grupe. Dakle, da još jednom pojasnim, sve pjesme su moje i ime je moje. Sad smo na sudu, pa vidjet ćemo šta će biti. Ja znam da je dragi Bog pravedan i da će i ovaj put biti na mojoj strani.
Da li vjerujete u pravdu?
-Ne u pravdu već u pravo, u Hrvatsko pravo i pravosuđe vjerujem.
Kada biste povukli paralelu između pokojne Đurđice Barlović (prva pjevačica „Novih fosila“) i Sanje Doležal, kako bi to izgledalo?
-Ma, to se porediti ne može, tu je razlika kao između neba i zemlje. Đurđica je nebo, a ovu je Bog ostavio na zemlji da i dalje bude jako spretna „glumica“ i zabavljačica, jako je elokventna… Ja sam svojevremeno, kada je pokojna Đurđica napustila „Nove fosile“ obavezno htjeo da na njeno mjesto dođe prva pjevačica „Magazina“, Ljiljana Nikoloska, međutim ostali iz grupe nisu pristali, a i ona se trebala seliti iz Splita. Da sam nju dobio, ne bi imali jednu već četiri pobjede na Evroviziji, sa njom bi ubijali. Na kraju sam pjesme poput „Za dobra stara vremena“, “Tonku“, „Milenu“ morao pjevati sam jer Sanja za te pjesme nije bila sposobna. Ona je mogla pjevati pjesme koje su bile samo za nju pisane, baš sam joj ugađao. Sjećam se da smo jednom cijeli mjesec august imali probe, pa je ujutro na probama plakala ona, a poslijepodne ja. Baš smo se mučili.
Da li postoji pjesma zbog koje ste se pokajali što ste je napisali i snimili? -Da postoji, a to je pjesma „Pjevaju šume“. Zbog toga što mi je umrla mama i njoj sam bio napisao tu pjesmu. A, onda sam rekao, pa ne može moja mama da završi u pjesmi, ona mora da završi na nebu.
Da li se bojite smrti?
-Ne , nimalo. To je samo jedan drugi oblik života i nadam se mnogo bolji od ovog našeg u kojem smo sada.
Kakva je po Vama danas hrvatska muzička scena?
-Iskreno, a ovo je sada najiskrenije, zamjenjene su uloge. U Hrvatskoj su sada na sceni „cajke“, a Srbiji su pjevačice i zabavnjaci.
Da li su po Vama „cajke“ Lidija Bačić, Maja Šuput, Lana Jurčević…?
-Ma, imaju te neke natruhe, tu su u tom miljeu, pa se onda ritmički sve preuzme. Ali ko sam ja da sudim, možda ću i ja biti cajka jednog dana.
Značajne uspjehe Rajko Dujmić zabilježio je i na takmičenjima za pjesmu Evrovizije, gdje se kao autor pojavljivao tri godine zaredom, „Novi fosili“ su 1987. godine osvojili četvrto mjesto u Briselu sa pjesmom „Ja sam za ples“, „Srebrna krila“ su godinu dana kasnije sa pjesmom „Mangup“ osvojili šesto mjesto, dok je grupa Riva 1989. godine sa pjesmom „Rock me“ odnijela pobjedu Lozni. Svoj jedini kantautorski album Rajko je objavio 1993. godine, a zvao se „Nizvodno od raja“