Dara Bubamara ispričala je svoju životnu priču. Počevši od školskih dana, Dara se rado prisjetila svojih nestašluka, ljubavi, ali i prvih koraka u estradnom poslu.
– U djetinjstvu sam bila ista kao i sada, možda i gora… Odrasla sam u kvartu koji se zove Satelit… Ja sam djevojka sa asfalta iz Novog Sada. Samo sam se družila sa dječicama, baš sam bila luda. Svađala sam se, tukla, ali čudo je to što je moje okruženje u djetinjstvu bilo loše, prosto, takav je kvart bio… Onako problematičan, ali ja sam uspjela i da ne pušim, i da se ne drogiram, uvijek sam stizala kući na vrijeme… Doduše, jesam propušila prije tri mjeseca, doduše samo pućkam, sada mi to prija, tako kanališem energiju, ali bacit ću.
– Tukla sam se i sa dječacima i sa djevojčicama! Imala sam jednu drugaricu, to je bilo u šestom ili sedmom razredu, ona me nešto provocirala i ja sam bukvalno organizovala cijeli razred da je tučemo… Nedavno sam baš pričala da mi je sada, kada se sjetim svega, žao zbog toga i ta djevojka je to čula jer sam to rekla za medije i pozdravila me. Ona se, naravno, udala, ima djecu i poručila mi je da se smijala kada sam je podsjetila na to naše ludovanje. Ipak smo mi tada bili djeca i to je sve normalno.
– Pa koje dijete voli školu?! Ja sam bježala i sa časova, ali u srednjoj školi. Izmišljala sam svakakve izgovore samo da ne idem u školu. Danima sam sjedila u nekom restoranu dok traje nastava, a kad se završi škola, ja pravo kući! Ja sam inače bila tatina ljubimica, brat nije, on je uvijek ispaštao, a ja nisam… Jednom me pita tata: Pa, Rado, gdje si ti bila ovih dana, a ja kažem: U kafani, u kafiću pored škole! I on pita: Pa zašto, a ja njemu: Pa eto, izvini! Popraviću sve ocjene! I zaista nisam nikad lagala roditelje, uvijek sam govorila istinu, kakva god da je. Naravno da inače podržavam i drago mi je što imam i te kako obrazovane prijatelje, to zaista volim i cijenim. Sa druge strane, ja imam taj životni fakultet, a da sam mogla da završim neki fakultet, ja bih to uradila. Međutim, još kao djevojčica sam počela da pjevam i zarađujem i evo sada sam tu gdje sam!
– Još dok sam bila klinka, prijavljivala sam se na sva takmičenja. Muzički tobogan, festivali, Zmajeve dječje igre… I uvijek sam dobijala nagrade, imala sam osam ili devet godina kada je to sve počelo. Duško Trifunović mi je uradio pjesmu kad sam imala 12 godina. To je bila pjesma Svjetski fol rokenrol! Jednom je Saša Popović pustio tu pjesmu u svojoj emisiji. Tada sam osvojila nagradu za najljepšu pjesmu Jugoslavije, i to stare Jugoslavije. Tako je sve počelo, a profesionalno radim od 15. ili 16. godine. Išla sam u srednju saobraćajnu školu u Novom Sadu i pjevala u jednom lokalu do četiri ujutru, a u školu sam išla od šest. Morala sam da počnem da pjevam sa bendom, da vježbam… Bukvalno sam za samo nekoliko mjeseci naučila i strane, i španske, i gradske, i novokomponovane… Ma sve sam pjevala! To znaju ljudi koji su dolazili na Tvrđavu u Novom Sadu da me slušaju. Pjevala sam i Madonu, i Roxette grupu, i Gipsy Kings, pa onda stare pjesme iz šezdesetih, zatim Silvanu, Miru Škorić, Draganu Mirković…
– Gitarista jednog benda koji se u to vrijeme zvao Dara Bubamara zvao me da pjevam s njima, i ja sam pristala. Radila sam s njima dva ili tri mjeseca, snimili smo Košavu sa Dunava i to je bilo ludilo. Dakle, došla sam u bend koji se zvao Dara Bubamara i meni je ostalo to ime. Ja sam u stvari imala veliku sreću, ali sam se i borila. Kao klinka, umjesto da se šetam s drugaricama i da jurim i patim za prvim ljubavima, ja sam išla u školu, spavala dva sata, pjevala po restoranima ili kafanama.
– Kada sam prvi put zaradila od pjevanja, to su za mene bile velike pare u to vrijeme, ali nisam ih trošila tek tako. Sve sam odnijela tati i mami. To je bilo na početku kad se nije mnogo zarađivalo, a kasnije sam svima kupila stanove. I tati, i mami, i bratu, ma svima sam sve kupila. Da nije bilo mojih roditelja i mog brata, ja ne bih bila uspješna. Oni su me jako podržavali, pratili. Tata me je kao klinku pustio da pjevam, vjerovao je i meni i u mene!
– Svi znaju odavno priču o mom prvom braku. A moj jedini pravi muž je Milan Kesić i sa njim sam i dan – danas u dobrim odnosima, s njim imam sina i zaista savršeno funkcionišemo, volimo se i poštujemo. Ono prije njega i ne računam. To je bilo prije svega mladalački, pa su se jurili i papiri Njemački… Ali ako pričamo o pravoj ljubavi, to je moj Milan. On ima veliki restoran i salu za proslave u Parizu. Tu sam ja gostovala i tako smo se upoznali, a poslije nekih pola godine smo se smuvali… On je predivan čovjek, a uz to je i bogat. I da kažem nešto iskreno, te stvari nikad nisam gledala, a uvijek sam od svakog dečka, nebitno da li on zarađuje manje ili više od mene, dobijala i poklone i sve drugo… Nekad su neki od njih i pretjerivali i predstavljali se lažno samo da bi mene fascinirali! To kod mene, međutim, nije presudno. Volim da muškarac ima zbog sebe, zbog svoje sigurnosti… Ali džaba sve to ako nema hemije i ako se to meni ne dopada. Dakle, mora nešto da me radi, ali to nikada nije bio novac jer nisam materijalista. Zato mi u životu, vjerovatno, Bog daje da sama zarađujem i stičem. A ako ćemo o poklonima, jedine prave poklone dobila sam od Milana Kesića, oca moga sina. To su pokloni koje i sada imam i samo to i računam i nabrajam, sve drugo je bilo lažno.
– Mnogo volim sebe, imam previše energije. Meni treba nešto za spavanje da se smirim, da zaspim, a ne da me diže! Nikad mi nisu bili potrebni stimulansi, niti sam ikada trošila na poroke. Međutim, da sam malo više čuvala pare i ulagala u spotove i pjesme, danas bih imala mnogo više. Ali ne kajem se, dovoljno sam zaradila za sebe i svoje dijete. Ja sam na mamu i tatu, prava Bosanka, vučem sve kući, porodici, da kupim stan, da zaradim… Nikad nisam htjela da trošim na provode, separee, pića, a da živim u memljivoj gajbi… Nikad nisam živjela lažno!
– Milan i ja smo u sjajnim odnosima, tako da smo razvod podnijeli sasvim korektno, sve je ispalo super. Baš prije neki dan moj sin Kosta priča s nekim drugarom i kaže: Moji mama i tata su razvedeni, ali se jako lijepo slažu! Ona njemu kaže Jane, on njoj kaže Dajo… Najbitnija je ljudskost i sloga! Treba biti iskren i presjeći kad nema više te energije. Ja sam imala sreće oko tog razvoda, s Milanom se čujem bukvalno svaki dan. Kad god treba, on mi pomogne. Meni u principu pomoć ne treba, ali bilo je poslije koncerata dosta ulaganja i on mi je uvijek izašao u susret.
– Za mene je porodica sve na svijetu. Kad mi je mama preminula, to je za mene bio najteži udarac! Pogotovo što se moja mama borila za mene, išla je sa mnom na sva takmičenja, gurala me, bodrila… I kad sam bila mala, pa me možda mrzilo da idem na neko takmičenje, ona kaže: Ma ajde, spremaj se, idi, kreći! Ona je bila vrh žena, ne znam da li postoji takva osoba! Bilo me je mnogo pogodilo jer ona nije htjela da pije lijekove ni za šećer, ni za pritisak. Samo je pričala: “Ma ajde, kakvi bre ljekari!” Sa energijom koju je imala, mogla je da živi sto godina, ali se jednostavno nije čuvala. Njen odlazak mi je zaista teško pao! Ne mogu da vjerujem da je prošlo osam godina od kada je nema! Teško mi je i što je tata bio dugo sam. Držao se on, ali nije to to. Kad bi me neko pitao šta mi je najteže u životu, a ja sam neko kome ništa nije teško, sve ja riješavam za čas posla… Sve ja to počistim, i estradu, i posao… Ali ovo mi je stvarno veliki gubitak i teška praznina, pogotovo što sada nema ni tate.
– Iako je bio mali, Kosta se sjeća moje pokojne mame. Inače su i moji mama i tata bili s nama u Parizu dok sam ja bila trudna. Kosta i dan – danas, kad ide u školu, kaže Mama, jel nas sada baka gleda od gore, baka Mica? I ja kažem: Da! Nevjerovatno koliko je se sjeća i pominje je, često je se sjeti. Prije nekoliko dana me je pitao koja je omiljena boja baka Mice i ja kažem ljubičasta, boja jorgovana.
– Oduvek sam priželjkivala sina, i dobila sam baš takvog. Kosta mi je i lijep, i pametan, plemenit, hrabar, sve konta. On je dijete od deset godina, a ponaša se kao da ima petnaest. Nas dvoje imamo otvoren odnos, mama mu sve priča… I uspone, i padove, on sve razumije. Nikada me ne osuđuje, a i ako me nešto pita, ja mu sve lijepo objasnim. On je svjestan da je njegova mama zvijezda, da je uspješna, da zarađuje, da ima mnogo ljudi oko mene koji bi da me sruše… O svemu tome ja pričam s njim i zato i nemamo problema. Uopšte nije razmažen, predivan je. Njemu sve, recimo, stiže iz Pariza od babe, dede, Milana… I često nam se desi da mu kažem da idemo nešto da mu kupim, a on mi kaže: Ma šta će mi, mama, svega imam! Jedino voli igrice, ali to sad vole sva djeca. Govori engleski, francuski i srpski, svira klavir, igra fudbal u Vojvodini, jako je talentovan za muziku, ali ga mi bodrimo da bude fudbaler. Bolje da ide na vrijeme na spavanje kao fudbaler nego kao mama u pet ujutru. Ali neka je on živ i zdrav i neka bude šta hoće. Za sada mu je fudbal fokus, a šta će biti, vidjet ćemo – završava Dara.
(express/scandal)
