Između najznačajnijih sarajevskih i bh. autora, producenata, kompozitora, instrumentalista, izvođača… ovoga puta izdvajamo ime Faruka Jažića. Muzičkog stvaraoca čija je vrijednost rada nemjerljiva. Njegov opus je ostavio dubok trag za nauk generacijama koje dolaze. Da uče! I da znaju poštovati muziku. Bh. tradiciju i njenu ljepotu.
Faruk je rođen u Sarajevu, u starom dijelu šehera, odakle je ponikao veći broj poznatih i priznatih muzičara. On je sa svojom gitarom, osim teorije, kupio znanje od poznatih muzičkih znalaca, komšija Mensura Mrehića i Seje Huseinbegovića. Crpio iz njihovih bogatih „izvora“ finese koje su mu u karijeri mnogo značile. Prvi album Faruk je snimio 1982. godine naslovljen „Marina“ a potom singlicu na kojoj su se našle pjesme „Ne klepeći nanulama“ i „Na kraju grada“. Postaje član narodnog orkestra RTVSA i producent Sarajevske Filharmonije čiju je arhivu obogatio svojim djelima. Njegov autorski rad se širio i diljem Jugoslavije. Pravio pjesme Hariju, Tomi Zdravkoviću, Safetu Isoviću, Ivici Šariću…
U ratnom periodu realizira veliki broj patriotskih pjesama „Ja izdati ne znam“, „Tabija“, „Na mezaru“, „Bosna pjeva“, „Pjesma sinu“… a onda u svojstvu atašea za kulturu pri bh. ambasadi u Njemačkoj. Po povratku u Sarajevo nastavlja svoj rad koji nikada nije ni prekinuo. Pokretač je edicije „Bh. muzičko naslijeđe“ koju objavljuje u vlastitoj produkcijskoj kući „Bosnaton“. Producira na desetine koncerata Sarajevske Filharmonije i Opere. Stvara i prvu bh. rapsodiju, prvu bh. simfoniju naslovljenu „Simfonija Islamica“ kao historizaciju prve bh. Opere Hasanaginica.
Za to vrijeme se ne udaljava od džeza čiji je član kluba. Nastupa i stvara zajedno sa triom koji čine Sinan Alimanović, Ammar Češljar i Dinko Simunović. Realiziraju sjajne obrade sevdalinki. Taj refix, koji je star koliko i sama muzika, je bio drugačiji, nadahnutiji, topliji od mnogih drugih koji su poslije stvarani. Sjajni instrumentalisti i duša uz savremen zvuk pružali su umjetnički smisao numerama. Srž prvobitnog stanja pjesme nisu mijenjali, kao što su „Kraj tanana šadrvana“, „Snijeg pade na behar na voće“, „Vratnik pjeva“…
Faruk je bio zaljubljenik izvorne pjesme. Kroz muziku je bio moćni činilac nacionalnog identiteta i stanja istorijske okolnosti. Vršeći dužnost predsjednika nadzornog odbora JP TVSA i člana Upravnog odbora sarajevske Muzičke akademije nenadano i neočekivano u 52. godini života odlazi. Otišao je čovjek, umjetnik, duša bosanska i, kako neko kaza, bedem vratnički oplemenjen sulfijskim zanosom.
Toma Zdravković volio je da sarađuje i da se druži sa Farukom Jažićem. Govorio bi da je od njega učio o muzici. Upravo Faruk, skupa sa Draganom Kneževićem, odsvirao je veći dio pjesama na albumu „Dotak'o sam dno života“, pjesama iz perioda 80-tih na kojem se našlo 60 numera.
„Ne klepeći nanulama“ prilagodio zabavnoj muzici
Najtiražniju, najoriginalniju i najslušaniju pjesmu svih vremena „Ne klepeći nanulama“ Faruk Jažić je aranžmanski prilagodio zabavnoj melodiji. Novo ruho ove pjesme bilo je itekako dopadljivo pa se i na javnim nastupima ova varijanta publici dopadala.
Tužno je da ga Osman Hadžić ne spominje
Ispod prve pjesme Eldina Huseinbegovića „Naše je samo što damo“ se potpisuje Faruk Jažić. Eldin nije krio ni jednog momenta da je strepio od Farukovih kritika koje su mu ujedno bile i čast koja je dolazila od takvog umjetnika.
S druge strane, neko kome je Faruk ispunio želju da nastupi na „Vogošćanskom festivalu“ rame uz rame sa velikim brojem jugoslovenskih zvijezda je bio Osman Hadžić. Na tekst Žarka Šipke Faruk je cijelu noć proveo komponujući i aranžirajući numeru da bi je završio na vrijeme. Tužno je da ni u jednom momentu i nigdje Osman Hadžić taj važan detalj svojih početaka ne pominje.
