Među svim tim vrhunskim muzičkim ostvarenjima, jedno se posebno ističe. Naravno to je pjesma „Sarajevo ljubavi moja“ Kemala Montena. Može se reći da je to nezvanična himna grada na Miljacki. Pjesma se našla na Montenovoj singl ploči iz 1976. godine. Od tad živi kao jedan od najprepoznatljivijih sarajevskih simbola. Monteno je pjesmu za ploču otpjevao uz pratnju revijskog orkestra Radio-televizije Sarajevo, pod dirigentskom palicom Esada Arnautalića. Važno je istaći i ulogu autora stihova Alije Hafizoivića.
Sama pjesma donosi osjećaj poistovjećenja lirskog subjekta sa zavičajem. Odnos čovjek – grad se primjećuje u skoro svakom stihu. Preplitanje dva života, života čovjeka i života grada, život čovjeka u životu grada povezuju ta dva pojma u jedan. Od „Ti si bio velik, a rodio se ja,“ preko „Sad je dječak čovjek,“ do „Park i kosa bijeli, al’ otići će snijeg.“ Toponimi Trebević i Igman dočaravaju visinu ponosa i ljubavi koja stoji nad gradom. Sarajevo u ovoj pjesmi niti je grad, niti je čovjek, ono je grad-čovjek, živi organizam, koji raste i razvija se, mijenja, ali uvijek zadržava isti osnov. Maestralnost dočaranog osjećaja čežnje za kućom i uzbuđenja pri dolasku kući u refrenu je ono zbog čega je pjesma neprolazna.
Kada se na to doda slika prolaznosti života, rađanja ljubavi u proljeće, nekih očiju plavih sa šetališta, majske lijepote djevojačke, stiče se uvid u kompleksnost i slojevitost pjesme. Tom slikom suncem okupanog Sarajeva pjesma završava. Prirodnom ljepotom, nadom, elanom, vedrinom. Pjesma je i ljubavna i rodoljubiva i deskriptivna i elegična i poletna i melanholična. Zbog toga najbolje opisuje Sarajevo, jer to je grad koji je isto tako i istok i zapad i naselje i mahala i memli strana i sunčana padina.
Kompleksnost, slojevitost, dubina, simboli, razdragana melodija čine pjesmu remek djelom. Vrhunska umjetnička djela su vrhunska zbog toga što uspješno dočaravaju emociju i stavove umjetnika. Ovom pjesmom je to, bez ikakve sumnje, postignuto.
