Izvođač izvornog narodnog melosa, poeta, tekstopisac Himzo Polovina iza sebe je ostavio utisnut višebrojni i značajni dokument bogatstva muzičkog narodnog blaga. Njegov rad je imao vrijednost. Stoga se i ubraja među najautentičnije izvođače izvorne pjesme. Himzo je bilježio narodno stvaralaštvo a potom iz tog mnoštva motiva odabirao ono najbolje.
Svi njegovi snimci su rezultat njegove velike ljubavi i emotivnog afiniteta prema sevdalinci. Izdvajao je „zrnje“, raritete i unikate a onda, kao što niko nije umio, svojim glasovnim ukrasima i dušom prenosio slušateljstvu.
Himzo Polovina je po rođenju bio Mostarac gdje se školovao. Učio o izvornosti bh. folklora od svog oca koji je svirao šargiju. A on je duboko osjećao duh sevdalinke. Učio je svirati violinu, recitaciju, folklor. Početkom 50-tih, kada je studirao na sarajevskom Medicinskom fakultetu, bio je član više KUD-ova sa kojima je učestvovao u muzičkim programima. Tri godine kasnije na audiciji Radio Sarajeva pred žirijem vrsnih umjetnika dobiva visoku ocjenu. Počinje njegova profesionalna muzička karijera. Realizacija snimaka za arhiv Radio Sarajeva, snimanje ploča.
Imao je svoj metod odabiranja pjesama, baš onih koje su specifične forme i sadržaja. Vodio računa o stihovima sa istinskim nastojanjima i golemim naporom da realizira ono bitno i lijepo od bh. muzičke izvornosti. Uvjerljive i neponovljive izvedbe njegovih pjesama „Kradem ti se u večeri“, „Tamburalo momče uz tamburu“, „Lijepi li su mostarski dućani“, „A što ćemo ljubav kriti“, „Što te nema“, „Na prijestolu sjedi sultan“, „Čudna jada od Mostara grada“, „Telal viče“, „Voljelo se dvoje mladih“… su mu donijele mnogobrojne nagrade, priznanja, zlatne i dijamantne ploče i zahvalnice.
Svoj posao neuropsihijatra u sarajevskoj duševnoj bolnici „Jagomir“ je uporedo radio. Među prvima u bivšoj državi primjenjivao muzikoterapiju za liječenje svojih pacijenata. Pomagao im i na taj način, organizirao koncerte sa svojim kolegama za svoje bolesnike. Imao profesionalni odnos i prema medicini i muzici.
Himzo je preminuo u 59. godini života od srčanog udara u Plavu. Desilo se to na turneji koju je organizirao menadžer Mirsad Imamović. Otišao je umjetnik koji je svojim pristupom i stavom prema kulturnoj baštini ostavio moralnu obavezu da se sevdalinka sačuva od bilo kakvih primjesa i skrnavljenja. Noć prije njegovog odlaska posljednji put je otpjevao svoju „Eminu“ kojoj je sam dopisao zadnju strofu „Umro stari pjesnik, umrla Emina, ostala je pusta bašča od Jasmina“.
PRIČAO JE VICEVE, VOLIO SE ŠALITI
Himzo je bio uvijek raspoložen i pozitivan. Volio se šaliti, pričati viceve i sa njim je, kažu, njegovi saradnici, bivalo uvijek zabavno. Još se među muzičarima prepričava trenutak iz Skoplja kada je na sceni ponavljao istu rečenicu „mila majko šalji me na vodu“ tri puta. Muzičari su ga dozivali „Himzo, dalje pjevaj“ što je on u tom momentu i učinio.
Iza scene se izvinjavao rekavši da je tu u hali njegov drug sa fakulteta pa ga je pogledom tražio. Tek tada je nastao smijeh jer su u prvi mah svi mislili da je to jedan od njegovih gegova.
BIO SKINUT SA RADIJA ZBOG „NAPADA NA TITA“
Prefinjeni gospodin kakav je bio Himzo Polovina 60. -tih je, igrom slučaja, bio žrtva zabune. Naime, te godine je bio skinut sa programa radija uz zabranu i javnog nastupa. Niko, a i on sam, razlog nije znao. Nagađalo se sve i svašta. Tipa da je musliman veći nego što je dozvoljeno, valjda gdje je pjevao u narodnoj nošnji sa fesom na glavi u kojoj odori je takođe uživao.
Uspostavilo se da je u pitanju bila zabuna. Te godine navodno je trebala da se desi diverzija na Titov „Plavi voz“ u vrijeme njegove posjete Metalurškom kombinatu u Zenici. Pokušaj je osujećen a među osumnjičenim bio je i izvjesni vozač Himzo Polovina. Propala navodna zavjera, a njemu, pjevaču Himzi Polovini, niko se nikada nije izvinio, niti bilo šta pojasnio.