Zlatan Stipišić Gibonni je prisutan na muzičkoj sceni već nekih 30-ak godina. Njegovo stvaralaštvo je prožeto simbiozom raznih muzičkih pravaca. Pop, rok, džez, etno kod Gibonnija je spojeno u jedno, a sve to je protkano dalmatinskim melosom i leksikom. Ljubav je lajtmotiv njegovog opusa, koji se problematizuje svaki put na ličan i origialan način. Najčešće je u pitanju neuzvraćna ljubav, sjetimo se „Cesarice,“ koju je napisao za Olivera Dragojevića, “Činim pravu stvar,“ ili „Libar.“
Tim se motivom poslužio i u svojoj, sada već kultnoj, pjesmi „Judi, zviri i beštimje“ po kojoj je nazvan i album iz 1999. godine. Album je postigao nezapamćen komercijalni uspjeh. Naslovna pjesma, kao i „Činim pravu stvar“ ili „Posoljeni zrak i razlivena tinta“ su vinule Gibonnija na vrh regionalne muzičke scene. U pjesmi se naravno našao i njegov sveprisutni motiv neuzvraćene ljubavi.
Gibonni manirom vrhunskog umjetnika slika sliku kraha jedne ljubavi. Pjesma je, čini se, nastala u jednom dahu. Možemo je podijeliti na dva dijela. Onaj u kojem su opisane karakterne osobine bivšeg partnera i ličnu ispovijest u kojoj se prihvata surova realnost. Ispovijedni stihovi donose stanje duha lirskog subjekta. Začuđen sopstvenom letargijom počinje pjesmu uzastopnim pitanjima. Oslobođen stega veze osuđene na propast, kao da se pita, što mi je sve ovo trebalo?
Iako je odbijen partnerovom beskrupuloznošću, odaje priznanje istoj kao vrlini koja može biti od koristi u životu. Povrijeđen je dvoličnošću, ali je i odlučan da ne bude sputan uzaludnom patnjom. Kako se Bodler poistovjetio sa svojim albatrosom, tako je i Gibonni našao sebe u škarpunu, ribi bodljikavih peraja. Priznaje da se i da će se upecati na mamac fizičke privlačnosti, te da će, opet ostati nasukan, bez zraka, kao riba na suhom.
Okružen nemorlaom, nije spreman na nemoralan način izbiti iz takvog ambijenta. Kao da se zaklinje i obećava u refrenu: pašću među Jude (izdajice), zvjeri i psovke, ali neću uzvratiti izdajom, zvjerstvom, i psovkom. Moja reakcija će biti čovječna.
Pjesma nije savjet da naučimo razlikovati tjelesno od emotivnog, koliko lirska, iskrena ispovijest o sučeljavanju sa problemom neuzvraćene ljubavi. Sve ovo je uklesano u dalmatinski ambijent, koji je kod Gibonnija prisutan, maltene u svakom stihu.
Kada se zna da je na ovom albumu radio i Vlatko Stefanovski, ne čudi spoznaja da pjesma još uvijek budi osjećaj nadahnuća pri svakom slušanju. Premda pjesma slika sliku okončane veze, patnja i bol ne izbijaju iz nje, koliko optimizam i nada. Samo zbog te činjenice Gibonnija moramo prepoznati kao vanserijskog pjesnika i muzičkog genija.