Sevdalinku možemo čuti najčešće ispjevanu uz pratnju orkestra. No, čuti je u izvornoj varijanti na originalan način to je rijetkost. A originalan način izvedbe je onaj koji slijedi tradiciju kulturne baštine. Sazlijski sevdah.
Ponos i dika
Jedna od najboljih, jedinstvenih interpretatorki izvorne pjesme uz saz je Emina Zečaj. Umjetnica koja je probudila ugroženi muzički izraz i nije dozvolila da se izgubi ili pak da joj se promijeni vrijednost. Početkom 60-tih godina njen božanstveni vokal uočio je etnomuzikolog Cvjetko Rihtman. Audicija, korepeticije, uvježbavanje uz klavir i početak realizacije arhivskih snimaka na radio Sarajevu bio je slijed početka njene bogate karijere.
Eminina istinska izvođačka snaga i ljepota dolazi do izražaja dok sevdiše uz kucanje saza. Solistica visokog pjevačkog nivoa, toplog senzibiliteta Emina Zečaj rođena je u Sarajevu 1939. godine. Rođena u onom starom dijelu grada, u patrijarhalnoj porodici i okruženju. Pa je stoga i moguć uticaj njen iskrene i emotivne vizije prema sevdahu. Jedan glas i jedan saz! To je vrijedno divljenja. Opravdano uz njeno ime stoji epitet dive sevdaha.
Onako kako tradicija nalaže, uz sav njen nadprosječan pjevački talenat, realizirala je veliki broj izvornih pjesama „Na Ophođi prema Bakijama“, „Pita Fata, Halil mejhandžiju“, „Sjedi Zejna kraj pendžera“, „Akšam geldi“, „Voljeli se Mujo i Nizama“, „Kad kauri Livno porobiše“, „Ne čudim se Pruscu pri planini“… ostavila ih utisnute na singlicama, velikim pločama, CD-ovima.
Tu se ne završava njen naum. Ona se hvata u koštac sa kompleksnim projektom prikupljanja tradicionalnih pjesama. Sa dosta volje i snage desetljećima je obilazila gradove, kasabe i sela bosanska u želji da od starijih osoba prikupi neke melodije kojih se oni sjećaju. Puna elana i entuzijazma sve bilježila, pamtila za vlastitu zbirku koja puni više od šest stotina pjesama.
Studijska i koncertna pjevačica je Emina, ponos i dika bh. muzičke scene. Nikada nije zapjevala u kafani. Nikada snimila novokomponovanu pjesmu. Svaku takvu ponudu odbila je. Naprosto, kako je rekla jedne prilike, izokretanje sevdalinke, gutanje riječi, loša dikcija da bi je pjevač lakše otpjevao, nimalo joj se nije sviđao. Sevdah se donosi autentično, onako slobodno, široko i emotivno. Bez brzog ritma.
Grandiozan način
A hadži Emina je svaku pjesmu nadahnuto predočila publici na grandiozan način. Prelijep i specifičan, pa zato i nije čudo da je njena interpretacija i njen glas postao predmet izučavanja domaćih i svjetskih etnomuzikologa.
SRAMILA SE OTIĆI NA AUDICIJU
Otići na audiciju Emina je odlučila teškom mukom. Bilo ju je sram. Na nagovor drugarica iz tekstilne škole koju je pohađala i prijateljica stala je pred žiri. Otpjevala i glatko prošla oštre kriterije profesora Zvonka Nevžela, Jungića koji su tražili sve od amatera – znanje pjevanja, talenat, lijepu boju glasa izvedenu uz strast i emociju.
TANANU BOSANSKU PJESMU NOSI U DUŠI
Koncertni nastupi kojima ni sama ne zna broja izvodila je uz pratnju sazlija Muhameda Mešanovića Hamića, Hašima Muharemovića, Selima Salihodžića i Mehmeda Glibajčevića, profesora doktora gastroenterologije kome su sevdah i saz još jedna ljubav. Sa Glibajčevićem je realizirala album sa 40 prelijepih bosanskih pjesama. A on za Eminu kaže da je pjevačica veličanstvenog glasa.
-Mi zajedno čuvamo zajedničko blago. Tu tananu bosansku pjesmu koju nosimo u duši – kazivao bi često Glibajčević.
NAGRADA DAVOR ZA DRAGULJA BH. SEVDAHA
Prevelika zbirka priznanja i nagrada su uručene hadži Emini Zečaj za sve pobrojano, ali i nesebičan i svesrdan doprinos očuvanju tradicionalne bosanske muzike. Snimila je pjesmu za film „Gori vatra“ i „Remake“ gdje je u saradnji sa Adijem Lukovcem izvela numeru „Il’ je vedro il’ oblačno“.
Priznanje „Davor“ za izvedbu pomenute numere dobila je 2004. godine. O njoj su snimljeni nebrojeni dokumentarci. U našoj zemlji, regionu, pa čak i na bugarskoj televiziji je napravljena priča o dragulju bh. sevdaha Emini Zečaj.
