Karijera Milana Babića, pjevača narodne muzike, utemeljena je na kvalitetu. On je svojim raskošnim vokalom, obojenom dušom i emocijom a opet na jedan sebi svojstven, urban način donosio svoje numere. Mnogo je polagao na odabir vlastitih pjesama u svom muzičkom opusu. S druge strane, trudio se da snima, a samim tim i sačuva kulturno muzičko naslijeđe bivše države.
Mali je broj pjevača koji se latio teže i komplikovanije varijante za izvedbu. On nije želio uproštavati izvornost. Pjevao ih je autentično. Bio je popularan i rado slušan u svim sredinama. Milan Babić je rođen 1943. godine u selu Goičani nadomak Čačka. Taj stidljivi dječarac je u školu pješačio kilometrima. Do odredišta bi, kako je kazivao, vrijeme kratio pjevušenjem narodnih pjesama.
U Beograd su ga dovele studije Mašinstva. To je vrijeme kada se priključio i KUD-u Abrašević u kojem je pjevao, a i svirao harmoniku. Svoju prvu singl pjesmu „Opančići šareni“ snimio je nakon pobjede na takmičenju amatera ‘68 godine. Nedugo zatim na jednom TV gostovanju upoznao je doktoricu i pjesnikinju Radmilu Todorović. Ponudila mu je pjesmu „Baš mi se ne da“. Prihvatio ju je!
Desio im se veliki hit a ujedno izrodila i snažna ljubavna priča. Započela je njegova popularnost, nizali se hitovi „Adresa srca moga“, „Kako ću istinu priznati sebi“, „Neveni žuti“, „Ako me ostaviš“, „Nije mi lako stari se polako“, „Samo da si rekla“…
Sarađivao je sa diskografijama Jugoton, Jugodisk, PGPRTS. Te iskre različitosti, osebujnosti su mu donijele značajno mjesto na muzičkoj sceni ex. Jugoslavije, a kasnije i muzičkoj sceni Srbije. Nebrojeni arhivski snimci, nosači zvuka, festivalske nagrade, zlatni i dijamantski tiraži su mu omogućili da obiđe svijet svojom pjesmom. Godine 2006. gubi ljubav svog života, suprugu Radmilu. Tri godine kasnije i on u 66. godini napušta ovaj svijet. Vijest da je preminuo veliki gospodin među pjevačima narodne pjesme ražalostila je mnoge. On je bio umjetnik koji je iza sebe ostavio pravo muzičko blago.
Život Milana Babića skončan je nakon infarkta. U njegovoj kući. U njegovoj fotelji. Mnogo se pričalo da je zapravo umro od tuge za ženom koju je beskrajno volio i koja je bila njegov pokretač. Sa njom je, kazivao bi, podjednako disao, mislio i radio. Iz teške tuge i bezvolje trgli su ga sin Branko i kćerka Jovana. No, uprkos svemu srce je kazalo da on ne može da funkcioniše bez te energične žene. I upravo se desilo onako kako je kazivao njen stih, a on ga često pjevušio „Kad bih mog'o i umro bih za te“.
Njegovao srpsku pjesmu, sevdalinku
Milan Babić je njegovao izvornu srpsku pjesmu. Ne samo tu! On je i njegovao i snimio stotinjak tradicionalnog biserja bivše države. Sevdalinke, šumadijske, izvorne srpske, makedonske… pa tako, između ostalog, pjevao je „Malenim sokakom“, „Đaurko mila“, „Negdje u daljini“, „Sve behara“ pa onda „Edna pesna jas da zapejem“, „Sega koga te nema“, „Serenada“, „Kradem ti se u večeri“…
Humanitarni koncerti za djecu
Skupa sa suprugom Radmilom osnovao je udruženje „Koreni“ čiji je bio i predsjednik. Cilj mu je bio sačuvati kulturno muzičko naslijeđe od zaborava. Radili su humanitarne koncerte za djecu. Od uglednika iz Vlade, osim Branislava Lečića, koji je u to doba bio Ministar za kulturu, nikada se niko nije odazvao njihovom pozivu, niti na bilo koji način pomogao sakupljaču i prezentatoru narodnog blaga.
