Decenijama se ukazuje na štetni uticaj koji turbo-folk ima na kulturu, moral, društvene vrijednosti. Karakteriše se kao kombinacija sunovrata društva i golih butina. Tu se posebno ističe uticaj turbo-folka na omladinu koja raste uz te pjesme, te na osnovu njih gradi svoje stavove i poglede na svijet. Pjesme su šablonski komponovane uz jednostavnu melodiju i tekst u kojem se tuguje, rijetko i slavi, praćeno obaveznim pominjanjem enormne količine alkohola. Takvi su tekstovi patetični i pogubni po karakter mlade osobe. Pomenimo samo stihove, „Pijem na eks, do dna, do dna, jer tu na dnu zbog nje sam ja,” ili „Prevari me, samo me ne ostavljaj…”
Da svako pravilo ima izuzetak, potvrđuje primjer Stojanke Novaković Stoje. I Stoja pati u svojim pjesmama. I ona se obraća partneru koji ju je povrijedio i ostavio. Međutim, u njenim pjesmama nema te patetike i stava – prevari me, samo me ne ostavljaj. Ne, Stoja se izborila za status alfa ženke u čoporu slomljenih, plačljivih djevojčica koje ne znaju da žive bez muškarca koji treba da se brine o njima. Stoja u pjesmama pati dostojanstveno – proklinje, ali ne preklinje.
Navedeno potvrđuje njena pjesma „Samo,” sa istoimenog albuma iz 2000. godine. To je pjesma koja posjeduje izuzetan dramski naboj. Ambivalentnost njenih osjećanja primjećuje se na početku pjesme. Pjesma jedva da je počela, a njena patnja izbija iz nje. Ali, samo u uvodnim stihovima. Nakon toga se pribire, a do izražaja dolazi njena odlučnost i dostojanstvo, koje nijedna emocija ne može da poljulja. Tada pjesma postaje brža i kreće delirijum karakterističan za njene nastupe. Tako nastaje brdo srče, stvoreno od slomljenih čaša i drugog kafanskog inventara. I taman kad se naviknemo na odlučnu, nepokolebljivu i nesalomivu Stoju, pjesma opet mijenja svoj tok. Tada kreće soliranje saksofona, koje simbolizira ono Stojino proklinjanje. U tom trenutku je drama na vrhuncu i sprema se konačni rasplet. Osjeti se prisustvo magije, kao da je to trenutak bacanja sihira. Ne bude čovjeku svejedno kada ga Stoja proklinje stihovima „Da te vidim kako u samoći patiš, kad odeš da nemaš kome da se vratiš…”
Stoja je bila bačena na koljena, ali je uspjela da se digne, strese prašinu sa sebe i uzdigne čelo visoko. Zna koliko je snage potrebno za takav postupak. Svjesna je da nije svako u stanju učiniti tako nešto, jer mnogi kada padnu, ostanu da leže. Zato i ide njena kletva…
https://www.youtube.com/watch?v=r4x8Wb3EI-E
Takav stav i takvo razmišljanje je ipak prihvatljivije i poželjnije da mlada osoba prihvati. Naravno, bez arogancije, jer dozu skromnosti i prizemnosti ipak treba zadržati.
