Muzika iz filmova često postane popularnija od ostvarenja zbog kojih je rađena. Danas možemo nabrojati pregršt vrhunskih pjesma koje su imale ulogu da upotpune neki film. Sjetimo se pjesama „Iznad Tešnja zora sviće,“ „Ederlezi,“ „Pukni zoro,“ „Tango argentino“ ili čuvene teme iz serije i filma „Otpisani.“
Možda i najslavnija pjesma domaće kinematografije sigurno je „Za Beograd“ iz neprevaziđene komedije „Ko to tamo peva.“ Za muziku u filmu bio je zadužen Vojislav Kostić. Pjesmom su se proslaviil Miodrag i Nenad Kostić. Miodrag je svirao harmoniku i pjevao, dok je vrhunski humor filma dodatno pojačao Nenad instrumentom podjednako humorističnog naziva – drombulje. Šta pomisliti o instrumentu takvog naziva? Znate onaj troing-troing-troing zvuk koji dočarava odlazak stereotipnih karaktera u ironiju i ratni besmisao. To se postiže drombuljama. Zvukom zatezanja i opuštanja federa ismijava se naša nestabilnost. Kako društveno-politička, tako i karakterna. Tako da su Kostići filmu dali pečat podjednako kao i Krstići (neprevaziđeni autoprevoznici).
Film je ironičan, satiričan, duhovit, apokaliptičan, apsurdan, a takva je i pjesma. Uloga ova dva momka u filmu i jeste da pjesmom daju presjek dotadašnje radnje i najave buduću. Od uvodnih stihova „Sviće zora,“ preko „Nesrećnik sam od malena,“ i „Puče puška iz potaje,“ do „Švaba jaše“ i „Zemlja drhti.“
Interesanto je i da drombuljaš iz filma, zapravo nije vješt sviranju na drombuljama. On drombulja na plejbek, čime apsurd dobija potpuno nove, šire granice. Višeslojna priča o tragikomičnim dogodovštinama iz poluraspalog autobusa drombuljama postaje vanvremenska alegorija malograđanštine.
Pjesma donosi sliku stanja duha u narodu, koji se, bez obzira na prilike i državne sisteme, ne mijenja. Narod uvijek sluti nesreću, sprema se za nevolju, ne nada se progresu. „Čekaju da sunce sine,“ al’ nikako da dočekaju. U takvoj situaciji pjesma i smijeh su najbolji lijek, posebno ukoliko se sjedine. Takvo stanje slikaju i film i pjesma. Kad čovjek malo bolje razmisli, nas drombulje najbolje opisuju.
Piše: Ozren T.
