Kažu ljudi da su željezničke stanice vidjele više iskrenih poljubaca nego dvorane za vjenčanja. Bez obzira koliko se radovali vjenčanju, to je ipak dugo planirana ceremonija, koja nema tu silinu emotivnog pražnjenja koliko ima jedan predugo iščekivani sastanak ili sudbinski rastanak na jednoj maloj romantičnoj željezničkoj stanici. U takvim trenucima nije bitno ni koliko se ljudi nalazi oko vas, ni kakve su vremenske (ne)prilike, ni koliko vozova dolazi i odlazi. Bitno je samo da ste na istom peronu s voljenom osobom.
Simbolika, ambijent i narativ ljubavi na željezničkim stanicama posebno su inspirisali Vladu Dijaka koji je tu tematiku iskoristio za svoje dvije ponajbolje pjesme, „Selmu“ koju je u muzičku antologiju svrstalo „Bijelo dugme“, te „Stanicu Podlugovi“ koju je na melodiju Kornelija Kovača otpjevao Zdravko Čolić, dajući joj lični pečat na njenom putu postajanja bezvremenske ljubavne himne. Ono što je simptomatično, obje te pjesme donose priču o ljubavi koja je nastala i nestala u trenutku, koja je ostala neostvarena, jer je u samom njenom začeću osujetio jedan voz.
I dok je lirski subjekt u „Selmi“ upoznao ženu koja mu je ukrala srce, te je kroz pjesmu doziva, čineći je dinamičnijom i ekspresivnijom, pjesma „Stanica Podlugovi“ govori o čovjeku koji je samo na trenutak vidio sudbinsku ljubav. On se kroz stihove ove pjesme prisjeća tog trenutka i svakog detalja tog kobnog susreta. Kao i mnogo puta do tada, stajao je na peronu i čekao voz, da bi se pred njim, kao kakvo bajkovito stvorenje, ukazala fatalna plava djevojka koja je stresla snijeg s kose. Fasciniran njenom pojavom, nije ni stigao da shvati šta se desilo, a ona je već ušla u voz i otišla. Epilog ove male ljubavne drame je da lirski subjekt iz nje godinama pokušava da potisne i zaboravi dešavanja iz te zimske noći.
Ako se uopšte može porediti, onda se mora istaći da je količina zanesenosti lirskog subjekta u pjesmi „Stanica Podlugovi“ mnogo veća od one iz „Selme“. Na takav zaključak navodi činjenica da se lirski subjekt iz „Selme“ svojoj ljubavi uspio obratiti. On je izabranici svog srca uspio prozboriti, doduše nemušto „Ne naginji se kroz prozor“, dok je lirski subjekt iz „Stanice Podlugovi“ ostao potpuno zabezeknut. Ljubav je fenomen koji nema dimenzije, pa se ne može ni izmjeriti, ali ako uzmemo ove činjenice u obzir, možemo vidjeti u kojem slučaju je došlo do emotivnog tektonskog poremećaja.
Ona je došla, stresla snijeg s kose i otišla, dok je on ostao ukopan u mjestu i vremenu, sjećajući se tog trenutka, posmatrajući kako vozovi prolaze, nadajući se da će se opet pred njim ukazati kao i one kobne zimske noći…
Piše: Ozren T.
