Koliko sebe, svoje emocije, svog iskustva, svog pogleda na svijet, istinski umjetnik ugradi u stvaralaštvo kojim se bavi ilustruje primjer pjesme Bacila je sve niz rijeku. Građena kao mozaik, u koji je svaki od umjetnika unio mali dio sebe, ova kultna balada prkosi vremenu, i započinje svoj život sa svakom novom generacijom.
Pjesma je objavljena na singl ploči 1974. godine, u izdanju Diskotona, a uz nju se našla i pjesma Pogrešan broj. Prvi dio mozaika uklopio je Fadil Redžić kada je komponovao muziku za pjesmu na turneji po Sovjetskom Savezu.
–Bio sam daleko od drage, uhvatila me tuga pa sam čačkao po gitari i otčačkao to, prisjeća se Redžić.
Širem auditorijumu je najpoznatiji dio mozaika, onaj koji se vezuje za Davorina Popovića. Naime, Bacila je sve niz rijeku je priča o velikoj ljubavi Davorina Popovića i anonimne djevojke. Uoči vjenčanja, djevojka je abortirala i otišla na studije u Ameriku. Mnogo godina kasnije, na koncertu u Švedskoj, popularnom Pimpeku se učinilo da je vidi sa bine, ostavio je mikrofon i odjurio u publiku. Međutim, nije je našao i više je nikad nije vidio.
Posljednji dio u mozaik unosi Kemal Monteno, koji je autor stihova pjesme. Zanimljiv je bio njegov osvrt na nastanak ove neprolazne balade:
–To su dvije priče… Pola je Davorove, a pola je moje. Bio sam zaljubljen u djevojku iz Čapljine… Na plus osamdeset ja idem da je tražim, a ne znam ni gdje stanuje, ni ništa… Ja sam došao, onim, Ćirom do Čapljine izašao na plus osamdeset, i hodam sam, k'o budala po gradu. I gledam, gledam ne bih li je sreo… Kad ja vidim u bašti, ona bosa u nekoj haljinici i neko cvijeće… Ja se sjetim te slike, njom počnem pjesmu i onda pređem na ovu Davorovu priču… Otud stihovi Stajala je usred bašte, k'o najljepši cvijet.
Ako znamo da su mozaik upotpunili umjetnici kao što su: Slobodan Kovačević, Milić Vukašinović, Miroslav Maraus, svako divljenje životnom vijeku ove pjesme postaje suvišno. Bacila je sve niz rijeku je čist dokaz kako istinska umjetnost nema granica, kada joj se pristupi iskreno i lično, kada ugradite dio sebe u nju.
Piše: Ozren T.
