U periodu ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini i neposredno nakon istih, ono malo pjesama što je snimljeno uglavnom je bilo patriotske tematike. Dobar dio tih pjesama do danas je podlegao neumoljivoj sudbini zaborava, jer su ruku na srce, bile bez ikakve umjetničke vrline. Kao što su u to vrijeme vedrili i oblačili ratni profiteri, koji su kao lešinari od unesrećenog naroda otimali i pljačkali ono malo što je ostalo, tako su i estradni profiteri nastojali izgraditi svoje ime u narodu kao vrle patriote, borci i napaćene umjetničke duše kojima je jedina preokupacija tematika stradanja i otpora. Njihove pjesme su zaudarale na patetiku, te su iako su se kratko vrijeme možda i slušale, ubrzo iščezle u zaborav.
Ipak, kao i svaki drugi i taj period iznjedrio je pjesme koje neusiljeno i iskreno problematizuju pomenutu tematiku. I danas pamtimo pjesme kao što su “Sarajevo će biti, sve drugo će proći” ili “Pismo prijatelju”.
Jedna od tih koje nisu bljutave i patetične, koje imaju umjetničku snagu je i “Grbavica” Mladena Vojičića Tife. Osim Tife “Grbavici” su svoj umjetnički doprinos dali autor stihova Dragan Jokić, kao i Mustafa Čizmić koji je komponovao legendarnu numeru. Originalna verzija pjesme snimljena je ratne 1993. godine. Dok je ona himnična, mnogo poznatija verzija snimljena 1997. godine.
Sama pjesma stoji kao simbol otpora nesreći, beznađu i bolu. Kroz toponime jednog naselja prikazane su neke druge životne vrijednosti koje su veće od samog života. Porijeklo, tradicija, sloboda. Obraćajući se svom naselju lirski subjekt se obraća i precima i kulturi i najranijoj mladosti u kojoj je imao slobodu da upozna i zavoli svijet oko sebe. U trenucima kad je sve to narušeno, kad je patnja jedino što osjeća i vidi oko sebe, ti toponimi Bristol, Miljacka, Željin stadion – porijeklo, tradicija, djetinjstvo, su ti koji ga tjeraju na otpor bolu i patnji.
Nastanka pjesme svojevremeno se prisjetio i njen kompozitor Mustafa Čizmić koji je rekao:
-Zaista je sve bilo kao u pjesmi. Gledao sam svoje naselje u kojem sam proveo dosta svog života, stadion, hotel “Bristol”, sve ono što je bilo moje, naše, a sada mi je neko to pokušao oteti. Stradanje, neimaština, beznađe koje nas je okruživalo, utjecalo je na ljude da se na sve načine bore protiv toga, ali da ostanu normalni.
Samo pjesma koja je nastala kao iskreni izraz misli i osjećanja, bez želje za profiterstvom bilo koje vrste može postati antologijska. Himna u ovom slučaju. Tada ni kontradiktorni stihovi – život ću dati, al’ tebe ne dam, jer ti si život moj – ne mogu umanjiti njenu umjetničku vrlinu…
Piše: O. Tošić
