Čovjek našeg podneblja sklon je podjelama. Gotovo po pravilu voli da se poredi sa drugima, pa razlike koje uočava uvijek ističe kao mane, jer je samo on taj koji je valjan i čije se ponašanje i postupci trebaju uzeti za primjer nekog generalnog ponašanja. Tako se dijelimo na one koji slušaju narodnu i tzv. zabavnu muziku, na mahalce i haustorčad, na stanovnike sunčanih i memli padina, dok podjele na pripadnike političke ljevice i desnice, kao i navijače nacionalnog i radničkog kluba ne treba naglašavati. Međutim, prelazak iz komunizma u “demokratski” uređeno društvo, zbog svih pratećih pojava karakteriše još jedna posebna, možda i najdominantnija podjela – ona na vjernike i ćafire.

Ovi prvi često prepotentno ističu svoju produhovljenost, čestitost, posvećenost religiji i moralnim vrijednostima. Nepotrebno je naglašavati da potreba da se takve stvari ističu dokazuje da se pomenutih vrijednosti ne pridržava ili ih se pridržava u nekoj minimalnoj, sebi prilagođenoj mjeri.

Oni drugi, pak, ističu razuzdanost, odanost porocima i nebrigu za očuvanje tradicionalnih običaja. I takvima često manjka empatije za neistomišljenike. Generalizacije svake vrste treba izbjegavati, ali iole socijalizirano biće u našem društvu vrlo lako može uočiti ove fenomene.

Sukob ove dvije dijametralno polarizovane grupacije ponovo je došao do izražaja kada je Severina nedavno objavila spot za novu pjesmu „Vjerujem u Boga“. U pomenutom spotu Severina je dijelom obučena kao časna sestra, dijelom u provokativni triko, u kojem zavodljivo pleše, uvija se i pokazuje svoje izazovne atribute. Njena provokacija bila je više nego uspješna, pa se na društvenim mrežama povela žustra diskusija o tome da li je i u kojoj mjeri ovaj spot uvreda za vjernike.

Teško je povjerovati da tako snažno utemeljeno uvjerenje može poljuljati jedna obična provokacija, ali isto tako valja istaći da su slični postupci u showbizu-u bili aktuelni prije 30-ak godina. Ta priča trebala je biti odavno „sažvakana,“ dok činjenica da to nije slučaj samo pokazuje koliko smo zatucano i neemancipovano društvo.

Sama pjesma donosi priču lirskog subjekta – žene koja je izašla iz neuspjele romanse, te utjehu u svojoj patnji pokušava naći u Bogu. Pitanje – da li Bog vjeruje u mene? – pokazuje da je riječ o neuspjelom pokušaju. Prvo, jer konce svoje sudbine daje u ruke drugom stvorenju, pa makar to bio i Bog. Drugo, jer sumnja da će joj on pružiti utjehu. Sve to ukazuje na njenu nespremnost da se samostalno nosi sa životnim izazovima, što je samo po sebi vodi iz poraza u poraz, ali i u novu patnju.

Samo onda kada postanemo odgovorni za svoje postupke, kada postanemo kovači sopstvenih sudbina, možemo se nadati sreći i napretku. Narodski kazano, čuvaj se i Bog će te čuvati…

Piše: Ozren T.