Na sam pomen Đrorđa Balaševića, nekako se spontano, refleksno evociraju uspomene, sjećanja i emocije na mjesta, ljubavi, ljude. Uz njegove pjesme se voljelo, patilo, klelo i svetilo, slavilo i uzdisalo. Tako već decenijama… generacijama. Balašević je svojim pjesmama saputnik u našim životima i sapatnik u našoj melanholiji.
Pjesme “Priča o Vasi Ladačkom”, “Jesen stiže dunjo moja”, “Lepa protina kći”, “Devojka sa čardaš nogama”, “D-mol”, poredane u niz, daju sliku emocionalnog kaleidoskopa, koji je obogatio naše živote. Ako se u Balaševićevom kaleidoskopu fokusiramo na pjesmu “Provincijalka”, osjetimo svu snagu evociranih emocija. Pjesma je objavljena na albumu “Jedan od onih života…” 1993. godine. Suvišno je naglasiti da je Balašević i autor stihova.
Pjesma priča priču o sudbinskom susretu lirskog subjekta sa jednom provincijalkom. U sebi on je oduvijek znao da ona postoji. Tu je, prisutna je negdje u ovom sazvježđu, te je dovoljan bio jedan pogled na nju kako bi shvatio da je izašla iz magle slutnje i maštanja. To je trenutak u kojem je ona postala java.
Neprevaziđeni pjesnik kakav je bio, Balašević je dao u pero, zatim i u mikrofon to svoje osjećanje. Rezultat je pjesma koja je elegična balada, ali koja je istovremeno ispunjena i sjetom i slutnjom i nadom, ali i slobodom, uzbuđenjem, poletom.
Iako narativ pjesme tematizuje susret dvoje ljudi, osjećanje koje evocira odnosi se na period prije tog sudbonosnog susreta. Pjesma evocira čežnju. Iako su stihovi pjesme izvrsni, njena težina ih prevazilazi i zalazi u mistični duh ovog bravuroznog djela. Ova pjesma odiše beskrajnom, kosmičkom čežnjom. Kombinacija zvuka, stihova i samog pjesnika bude i dočaravaju tu čežnju duboko u srcu slušaoca.
Već je bilo priče o tome koliko je bitno da umjetnik unese sebe u svoje djelo, da je to jednini preduslov da ono zaživi i bude kako predmet divljenja, tako i utočište za sjetu ili oaza za sreću. Balašević ne samo da je uspio u tome, već je svojim pjesmama postigao daleko više. Svojim pjesmama postao je hroničar naših života, a svi mi imamo svoju priču o nekoj provincijalki, koja stanuje tu na rubu našeg sazvježđa, drhtaj srca ili treptaj oka daleko, a koja još brže postaje prisutna, stvarna, čulna…
Piše: Ozren T.
