U trenutku kada u Jugoslaviji partijski režim polako počinje da gubi bitku pred zapadnjačkim konzumerizmom, kada uticaji kapitalističkog društva i popularne umjetnosti počinju da uzimaju primat i kod nas, javila se, u tom trenutku, najveća jugoslovenska zvijezda – Tatjana Matejaš Tajči. I prije nje bilo je estradnih ličnosti koje su uživale enormnu popularnost. Poznat nam je primjer Zdravka Čolića ili “Plavog orkestra,” ali ta količina sveopšte histerije koju je izazivala na svakom koraku ostaje nezapamćena.
Tajči predstavlja muzičko-kulturološki projekat, iza kojeg stoji Zrinko Tutić, koji se ogleda u plasiranju popularne zapadnjačke muzike za mlađu populaciju, na domaćem tržištu. Proslavila se pobjedom na Jugoviziji pjesmom “Hajde da ludujemo,” te je predstavljala Jugoslaviju na Eurosongu 1990. godine. Osim albuma “Hajde da ludujemo,” za domaće tržište objavila je i album “Bube u glavi,” sa kojeg se izdvojila pjesma “Smokvica,” da bi se nakon toga preselila u Ameriku gdje nastavlja da objavljuje albume religijske tematike.
Pjesma “Hajde da ludujemo” je tipičan primjer projekta vezanog za Tajči. Vesela pjesma, brzog ritma, prepuna aliteracije, pjevljiva i pamti se od prve. Zanimljiv je podatak da stihove ove numere potpisuje Alka Vuica.
“Hajde da ludujemo” se najbolje razumije ukoliko se odgleda spot za pjesmu. Koliko se u ciljanju najmlađe populacije vjerovatno i pretjeralo pokazuju uvodni taktovi pjesme. Od samog starta pjesma kreće dinamično i pjevljivo, pa razlozi zbog kojih je Tajči toliko popularna postaju jasni. Razdragani bugi-vugi ritam, zvonki glas i jednostavna, ali dinamična koreografija donose sve osobenosti prave tinejdžerske senzacije.
Pjesmu je moguće podijeliti na dva dijela. Prvi, u kojem nas Tajči šarmira i zavodi, u kojem dominira tradicionalna narodna nošnja. Taj dio se završava nakon što se Tajči presvlači u dirigenta kamernog orkestra, koji polako gubi kontrolu, te se prepušta ritmu rokenrola. Drugi dio predstavlja pravi krešendo. Dolazi nakon kulminacije u kojoj stihovi “Hajde da ludujemo ove noći” posjtaju vokalno najekspresivniji. Tada pjesma postaje još brža, dominira rok izražaj i agresivnija koreografija. Tajči se presvlači u Merilin Monro, te gleda sliku Hemfrija Bogarta na zidu. S ove vremenske distance to je jedino moguće shvatiti kao simbol pobjede zapadnih, kapitalističkih, potrošačkih vrijednosti.
Da nije otišla u Ameriku na vrhuncu popularnosti, danas bismo o Tajči govorili kao o najvećoj zvijezdi našeg estradnog neba. Definitivno je imala potencijal za to. Svi su bili zaluđeni njenim likom i djelom, sve djevojčice su htjele biti kao Tajči, svi su pjevali njene pjesme. Da samo zapadnjačka pobjeda nije bila toliko poražavajuća po nas sve. Ipak, kapitalizam je neumoljiv, on ne dolazi tiho, već glasno i dinamično, kao i pjesme koje je pjevala Tajči…
Pročitajte i: ONA JE PREDIVNA DUŠA: Tajči pokazala polusestru
Piše: Ozren T.
