Od tad do danas prošlo je mnogo vremena, a sarajevska muzička scena ne da više nema takav značaj i uticaj, nego je potpuno marginalizovana. Bar je takav bio slučaj dok se momci iz hip-hop sastava „Helem nejse“ nisu pojavili. Nova generacija sarajevske raje je sastala, te donijela neki novi urbani, kulturni pravac. Možda nije novi primitivizam, ali mu je u velikoj mjeri sličan, bar u pogledu radio emisija i crtanog serijala na internet platformama koji su za „Helem nejse“ značajni koliko i njihovo muzičko stvaralaštvo.
Voljeli hip-hop ili ne, mora im se odati priznanje na originalnosti, autentičnosti i humoru koji njihove pjesme donose. To su pjesme koje imaju umjetničku težinu. Ako se u obzir uzme činjenica da pravcem u kojem stvaraju dominira autotune kojim se maskira nedostatak ikakvog vokalnog kvaliteta, kao i najmanji smisao u tekstovima, a oni kategorično bježe od toga, onda njihov značaj postaje još veći. I po tome su slični novom primitivizmu.
Možda bi najbolja ilustracija njihovog rada bila pjesma „Maza“. Riječ je o vickastoj, razdraganoj, ljubavnoj pjesmi. Lirski subjekt kroz pjesmu opisuje voljeno stvorenje. Stihovi – jutros mi je jedna crna prešla preko puta, kao i – da imam devet života na nju potrošio bi – navode na zaključak da to stvorenje nije neka djevojka nego mačka. Ta dvosmislenost samo ide u prilog već pomenutoj autentičnosti i umjetničkoj težini.
Kako god, radi se o odnosu ispunjenom ljubavlju i pažnjom, jakom emocijom i privrženošću, a zaključak svako neka izvodi za sebe. Bitno je da se i danas stvaraju pjesme koje šire ljubav i pozitivnu energiju. Ako znamo da neki drugi reperi u svojim pjesmama pjevaju – kakav pakaš imaš bebo – onda pjesme kao što je „Maza“ moramo cijeniti još više.
„Helem nejse“ nas je podsjetio da nas još uvijek ima, da smo tu, da stvaramo, da smo svoji, da ne moramo biti degutantni da bismo bili popularni, da možemo iskazati svoju privrženost nekom stvorenju bez prepuštanja životinjskim porivima. Helem nejse… to je valjda umjetnost…
Piše: O.TOŠIĆ
