Nedavno smo ostali bez jednog od velikana prošlih vremena. Đorđe Marjanović nas je napustio u 90. godini života, a iza sebe je ostavio zaostavštinu koja mu osigurava status velikana muzičkog svijeta. Za njega se, bez imalo pretjerivanja, može reći da je jedan od rodonačelnika estradnog neba. Kultni hitovi kao što su “Romana” ili “Zvižduk u osam” više su nego dovoljni da ga u vječnost okuju kao istinsku pjevačku veličinu.
Posljednjepomenuta pjesma tematizuje tu nostalgiju i prizivanje idilične prošlosti. K'o nekad u osam i sad prođem ulicom tvojom – poručuje lirski subjekt u pjesmi pokazujući nam da je i sam nostalgični emotivac koji se sa ogromnom količinom sjete prisjeća mladosti u kojoj je uživao sa voljenom djevojkom. Tada je prolazio njenom ulicom i zviždao, najavljujući svoj dolazak. Zatim bi stao pod njen prozor, malo pričekao da ona siđe i više ih ništa nije moglo spriječiti da budu srećni.
Sve to je bilo u prošlosti. U sadašnjosti on i dalje prolazi tom ulicom, zviždi, čeka, ali nikako da dočeka.zato je ono nekad idilično i harmonično, a ovo trenutno hladno i okrutno. I mada znam nisi tu, čekam kao u snu – kazuju stihovi potvrđujuži koliko je zapravo bolna i potresna razlika između prošlosti i sadašnjosti.
Da li su nostalgičari romantične duše napaćene ili su nesposobni da se izbore s životnim promjenama koje im sudbina surovo nameće procijenite sami. Činjenica ostaje da je život najljepši kad je čovjek mlad i zaljubljen, te da se tog perioda najradije sjeća. To nam svojom bravuroznom pjesmom već decenijama ukazuje Đorđe Marjanović. Podsjećaće nas i u decenijama koje dolaze. Stoga su Đorđe i njegova pjesma i prošlost i sadašnjost i budućnost. E, to je umjetnost…
Piše: O.TOŠIĆ
