Tozovac je autor i kompozicije, pa je time utkao sav svoj umjetnički senzibilitet u ovu pjesmu i otklonio svaku sumnju, ako je uopšte i bilo sumnje, u autobiografske elemente ove, sada već kultne pjesme. Ne treba posebno naglašavati da je riječ o ljubavnoj, elegičnoj, lirskoj pjesmi.
Pregrubo bi bilo kazati da je pjesma ukalupljena klišejima ove lirske vrste, ali definitivno posjeduje odrednice izjave ljubavi, pretočene u stihove. Pjesnik se lično obraća violini, te joj kazuje o davnoj nesrećnoj ljubavi.
Stihovi „Violino, ne sviraj, bole ne diraj, ne sećaj na dane, iz mladosti rane“ naglašavaju svu silinu njegove patnje, te se ističu kao lajtmotiv u pjesmi, pored neprikosnovene violine. Zbog toga je ova pjesma maestralno realna, jer bježi od dječačke idealizacije ljubavi. Pjesma slika stvarnu sliku jedne emotivne veze. Ima tu uspona i padova, sreće i patnje, ljubavi i sjete.
Pjesma priča priču o čovjeku koji se, zašavši u pozni životni period, prisjeća mladosti i ljubavi koju je imao kao mlad čovjek. Tu svoju priču priča violini, vjernom slušaocu i saputniku koji je bio uz njega od rane mladosti do pozne starosti.
Njegova priča je tipična priča o nesrećnoj ljubavi. Imao je ženu koju je volio, koju i nakon svih godina još uvijek istim žarom voli, ali koju je izgubio. Razlog okončanja njihove romanse u pjesmi se ne navodi, ali se iz konteksta da zaključiti da je on isključivi krivac za krah iste. Naravno, sada se kaje, žali i oplakuje, dok mu jedinu utjehu pruža stari prijatelj – violina.
Sve navedeno dovodi do zaključka da kad se pjesnik zaljubi to mora biti ovjekovječeno pjesmom. Zahvaljujući tome, imamo pjesmu koja decenijama stoji kao spomenik jednoj ljubavi. Zbog toga se pronalazimo u ovakvim pjesmama. Htjeli priznati ili ne, svi mi smo se nekad obratili nekoj violini…
Piše: O.TOŠIĆ
