Pjesma “Žene vole dijamnte” je možda i najreprezentativniji primjer Karleušine turbofolk ere. Ona proklamuje sve što proklamuje turbofolk. Materijalno, materijalno i samo materijalno! Doduše, u uvodu pjesme, mala od skandala, kritikuje taj stav da je samo materijalno bitno – nije da ne volim da se zaljubim. Međutim, samo koju strofu kasnije imamo potpuni preokret, pa slušamo – devojke vole dijamante, samo su oni večiti…
Da je početni otklon od materijalnog obična farsa potvrđuje činjenica da je ova pjesma “pođonjena” pjesma “Kiss, kiss” koju pjeva turski pjevač Tarkan. U vrijeme kad je objavljena, ko god je šta značio na turbofolk sceni pribjegavao je praksi “pozajmljivanja” melodija iz Turske ili Grčke. To je rađeno samo s jednim ciljem, a to je komercijalizacija. Kako onda čisto komercijalna pjesma da propagira antikomercijalne stavove?
Tako da je poruka pjesme više nego jasna. Volim ja ljubav, nježnost, bliskost, ali su to stvari koji u modernom, surovom, kapitalističkom svijetu nemaju težinu. Bitan je novac, samo novac i ništa osim novca, jer samo imućni ljudi imaju slobodu da žive kako žele. Slagali se ili ne sa ovakvom porukom, činjenica ostaje da su to zakoni po kojima današnje društvo funkcioniše, a Jelena Karleuša je personifikacija takvog svijeta.
Ono što je još upečatiljivo u ovoj numeri je i onomatopeja poljupca koja se nalazi i u originalnoj, turskoj verziji pjesme. Vjerovatno je u nemogućnosti adekvatnog prevoda ili pronalaska odgovarajuće domaće asonance to zadržano. Očigledno da nije teško biti romantičan kada si bogat. Kad si fukara, džaba ti što si nisi zavodnik…
Piše: O.TOŠIĆ
