Sergej Ćetković nema ništa od navedenog. Njegov fokus oduvijek je bio samo na pjesmi. Sve to vrijeme kritičari njegovog lika i djela zamjeraju mu što je karijeru izgradio na sladunjavim, patetičnim baladama. Zamjera mu se jednoličnost, isključivost i nemaštovitost u muzičkom izražaju. Njegov elegični stil često se poredi sa naricaljkama, te se time želi dodatno karikirati njegovo stvaralaštvo.
Činjenica jeste da opusom Sergeja Ćetkovića dominiraju balade. Slobodno se može reći da su isključivo one zastupljene na njegovom repertoaru. Čak su i one pjesme koje imaju brži ritam i energičniju interpretaciju elegične i nekako usporene.
https://www.instagram.com/p/CEZHGGXjQMz/
Međutim, tvrditi da su patetične, sladunjave, otrcane žalopojke je pregrubo i neutemeljeno. Sve su one duboko emotivne, lične, često potresne, bolno iskrene. Baš zbog tolike emotivnosti kojom su ispunjene, emotivno nezreli ih ne prihvataju, pri tom ih obavezno kritikuju, karikiraju i unižavaju.
Sudbinu svih njegovih pjesama dijeli i numera “Korov”. Riječ je o (gle čuda!) elegičnoj, emotivnoj baladi koja donosi potresnu sliku jedne ljubavi. Suprotno od tvrdnji Ćetkovićevih kritičara koji ističu da je ljubav u njegovim pjesmama savršena, idilična i nadahnjujuća, ona je prikazana u drugačijem svjetlu. Ona je potresna, razarajuća, realna.
Lirski subjekt u pjesmi poželi da opsuje svoju ljubav, žali da joj izbriše ime, a ona mu ipak u krvi luta, neprestano je traži pogledom. Kome je taj osjećaj stran, taj i nije imao mnogo dodira sa realnim svijetom.
Korov je biljka koja raste na neželjenom mjestu. Ona oduzima prostor, vodu, svjetlost, a opet često umije biti ljekovita. Kada taj simbol stavimo u kontekst jedne romanse, shvatimo da tu nema ništa ni sladunjavo, ni patetično, ni otrcano. Naprotiv, razarajuće je bolno…
Piše: O.Tošić
