Jednu takvu, evergrin izvedbu podario nam je i Mario Drmać u filmu “Remake” u kojem je otpjevao sevdalinku “Il’ je vedro il’ oblačno”. Iako su se izvođenjem ove pjesme proslavili Zaim Imamović, Hanka Paldum, Emina Zečaj, Božo Vrećo i drugi, interpretacija Marija Drmaća nije ništa manje impresivna. Naprotiv! Ovu lirsku, ljubavnu, emotivnu pjesmu što je u svojoj osnovi, Drmać je kao i mnogi umjetnici ranije upravo takvom predstavio. Njegova verzija se, pak, od svih drugih razlikuje po tome što je i rodoljubiva. Ona je tu dimenziju dobila zbog konteksta u kojem je izvedena.

Drmać glumi mladog logoraša koji je talentovan za pjevanje, a kojeg čuvari logora pozivaju da im pjeva za njihov ćeif dok večeraju. Na torturu, poniženja i iživljavanja on odgovara time što pjeva pjesmu o jednoj romansi. Sama sevdalinka ni po čemu nije sporna i ne bi trebala izazvati provokaciju tih stražara koju je izazvala. To se desilo zbog interpretacije mladog pjevača.

Izmrcvaren, izgladnio, napaćen on staje pred stražare i tiho, jedva čujno počinje svoju pjesmu. Čovjek bi pomislio da je više mrtav nego živ, da u njemu nema snage ni glas valjano da ispusti. Međutim, kako koji stih odmiče on pojačava intonaciju, jasno dajući do znanja svojim tamničarima da im se inati i da im prkosi. Isprovocirani, a nemoćni da svoju frustraciju kanališu na drugi način, kažnjavaju ga mučkim batinanjem.

Tako je ljubavna narodna pjesma postala rodoljubiva, ona koja diže moral i daje snagu u trenucima kad nema snage, ali i simbol stradanja, patnje, prkosa. Time nam je umjetnik pokazao šta zanči dati lični pečat umjetničkom djelu. Iako smo pjesmu toliko puta slušali i vjerovali da je poznajemo, predstavljena nam je kao da je po prvi put slušamo.

Za glumce i glumu vezuje se još jedno pravilo koje kaže da nema velikih i malih uloga, već samo velikih i malih glumaca. Drmać je dobio jednu scenu u filmu, a učinio je najupečetljivijom. Prva asocijacija na film postala je scena u kojoj pjeva Mario Drmać. To je posao umjetnika…

Piše: Ozren Tošić