Da je imao status velikana dokazuje i činjenica da su sve njegove kolege koje išta znače na estradnom nebu uputile potresne poruke žala za njim, podsjećajući na njegovo maestralno stvaralaštvo na kojem su mu se divili. I zaista je bilo maestralno!
Opus od preko 20 što albuma, što singl ploča u karijeri koja je počela sredinom ‘70-ih godina prošlog vijeka, donio je takve i tolike pjesme kojima je, više nego zasluženo, stekao status legende. Ona po kojoj je najpoznatiji sasvim sigurno je “Crno vino crne oči”. Objavljena je na albumu “Crno vino” 1986. godine, a njeni sutori su Radmila Mudrinić koja je autor stihova, kao i Miroljub Aranđelović Kemiš, koji je sačinio kompoziciju.
To je pjesma bola, patnje i jada. Lirski subjekt pjesme je čovjek koji je spoznao šta znači patnja. Naslućuje se da je u ambijentu neke trećerazredne kafane u kojoj mu samo tuga pravi društvo, te se njoj lično i obraća. Od nje, kao od kakvog krčmara, traži da mu naspe vina. Duboko potresen i razoren od sve muke koja ga je stisla on, pomalo iznenađujuće, ne traži rame za plakanje. Nije mu želja da nađe nekoga kome će se izjadati. Umjesto toga on samo traži vina, te će u tišini sam patiti svoju patnju, nadajući se da će mu slatka opojnost vina pružiti bar neku utjehu i olakšanje njegovim mukama.
Pjesma izuzev refrena ima samo dvije strofe. Obje donose po jedan stih koji se ističe u odnosu na druge. U prvoj to je – ne pitaj gde sam i s kim bio, a u drugoj – ne pitaj gde i s kim sam noćas bio. To je ujedno i posljednji stih u pjesmi.
Tolika introvertnost je ubitačna po psihu i mentalno zdravlje, ali zato pjesmu ogrće velom mističnosti, čineći je pristupačnijom da se u njoj prepoznajemo. Umjesto očekivanog jadanja, lirski subjekt ostaje potpuno zatvoren, pateći u tišini, zagledan u crno vino, misleći na crne oči…
Piše: Ozren Tošić
