Taj fenomen, kao i gotovo svaki drugi životni fenomen moguće je naći u pjesmama. Prisjetimo li se pjesme “Tihi ubica” Jelene Karleuše iz 2008. godine vrlo lako možemo uočiti da je to numera koja problematizuje pomenuti fenomen.
Umjetnički puritanci i oni koji ne vole lik i djelo Jelene Karleuše odmah će reći da je pjesma školski primjer plagijata, pa će kao dokaz uputiti na pjesmu Marka Entonija „Se esfuma tu amor“. Činjenica da je Karleuša uvijek izbjegavala razgovor na temu plagijata njihovoj tvrdnji dodatno ide u prilog. Premda su vjerovatno u pravu, ta činjenica nije bitna kada se govori o tematici pjesme.
“Tihi ubica” priča priču jedne žene koja je izgubila muškarca kojeg voli. Iako ona, u svoj svojoj nesreći, doziva profesionalne tragače da ga pronađu, on nije izgubljen u prostoru. Muški sat sa stola pred njom stoji kao spomenik njegovog bitisanja pored nje, ali s druge strane, ne umanjuje njegovu otuđenost i nestanak. On je istovremeno tu pored nje, ali je i potpuno izgubljen u nekom ambisu. Reklo bi se da je situacija više nego apsurdna. Ipak, ona je potpuno realna, jer samo dočarava uvenuće jedne ljubavi.
Te psihičke, mentalne, karakterne, podsvjesne daljine koje su ga otele od nje neuporedivo su teže za savladati od onih pukih geografksih, prostornih distanci. Toga je svjesna i heroina ove pjesme. Otud i značajna doza očaja kojom je pjesma ispunjena. Čak i da uspije u svojoj očajničkoj potrazi za voljenim čovjekom, čak i da uspije da ga stigne, nikad neće uspjeti privoljeti ga da se vrati s njom. Taj očaj je zapravo “Tihi ubica”.
Osjećaj beznađa i sigurnog poraza bez obzira koliko se čovjek borio i nadao da do poraza ne dođe je ono što izjeda iznutra i što lagano, tiho i podmuklo ubija. Taj osjećaj je stvaran i razarajuće bolan. On se ne može plagirati…
Piše: Ozren Tošić
