Jedan od tih, koji je u tom periodu dominirao estradom, a koji je, iako još uvijek aktivan, odavno skrajnut u drugi plan definitivno je Željko Šašić. Ako se sjetimo njegovih pjesama kao što su “Gori more”, “K'o na grani jabuka”, “Podočnjaci” ili “Oči pune tuge”, postaje jasno zbog čega je imao ulogu dominantne estradne figure. Pjesma koja mu je u najvećoj mjeri to omogućila sigurno je “Crna ženo”. Objavljena je na njegovom prvom albumu “Gori more” iz 1994. godine, a interesantno, iako je većinu njegovih pjesama napisala Marina Tucaković, ovu potpisuje Enver Šadinlija, dok je za muziku bio zadužen Medo Čun.

Ako ste se zapitali zbog čega je Šadinlija pisao pjesmu za Šašića i učestvovao u propagiranju turbofolka, odovor je – nije. On je ovu pjesmu napisao za Rizu Hamidovića, koji ju je objavio još 1985. godine na albumu “Zašto te dugo nema”. Ipak, pjesma je neuporedivo poznatija u Šašićevoj interpretaciji, te je postala sinonim za njegovo stvaralaštvo.

Pjesma donosi ispovijest lirskog subjekta – čovjeka koji je nesretno zaljubljen u fatalnu crnu ženu. Svjestan da je samo marioneta u njenim rukama, ne preostaje mu ništa drugo nego da je proklinje. On je zaveden, iskorišten i odbačen, dok ona uživa u drugim stvarima, vjerovatno i s drugim ljudima. I to je to. To je narativ ove pjesme. Nema neke dublje priče, nekih simbola, metafora ili alegorija. Sve je plitko, instant i površno. Da cijela stvar bude još čudnija, pjesma ne da nije elegična balada, već je veoma dinamična. Paradoksalno, da se uz nju tuguje i zabavlja. Zbog toga najbolje oslikava period u kojem je bila na vrhuncu. Nema veze što se oko mene sve raspada, daj da se slavi…

Ljubitelji ove pjesme na društvenim mrežama masovno komentarišu da je ovo prava muzika, a ne ovo što nam se danas servira. To samo pokazuje koliki su nam standardi bili prije turbofolka. U međuvremenu, ostaje nam da se naivno tješimo da smo konačno na dnu. Nekako uvijek uspijemo sami sebe da iznenadimo još dubljim padom…

Piše: Ozren TOŠIĆ