Pomenuta numera nije ni antologijska, niti je evergrin, što ne znači da to neće postati, jer na prvo slušanje očarava svojom umjetničkom vrlinom. Ako smo nešto naučili iz Pitićeve višedecenijske karijere, onda je to da čovjek zna šta je antologijska pjesma. Dovoljno je reći “Topla zima – plava žena” i postaje jasno o kakvom se prekaljenom estradnom magu radi.
Postavlja se logično pitanje, ako nije ni kultna, ni antologijska, ni evergrin, koji je onda značaj “Pjesme o Mujkanu”? Riječ je o pjesmi kojom jedan umjetnik odaje priznanje drugom umjetniku. To je pjesma koja stoji kao spomenik životu i djelu Muhameda Mujkanovića.
Ne postoji veći profesionalni kompliment od onog kad kolega oda priznanje kolegi. Esnafski! Tad znate da ste radili dobar posao. Još kad se u obzir uzme činjenica da su u nju svoj umjetnički senzibilitet unijeli Damir Galijašević koji je komponovao pjesmu i Enver Šadinlija koji je autor stihova, pa shvatimo da su tri umjetnika svojom sinergijom ukazala na značaj jednog umjetnika, postaje jasno koliki je uticaj Muhamed Mujkanović izvršio na muziku, sevdah, publiku, kolege.
Mujkanović je bio legendarni sevdalija. Jedan od velikana tog muzičkog izražaja. Majstorski je umio da pronikne u patnju, sjetu i bol koje su srž sevdaha. Još od kad je njegov život ostao obilježen nesagledivom tragedijom gubitka dva sina, kao i hendikepom koji ga je svakodnevno podsjećao na patnju, njegov sevdah dobio je još veću dimenziju ličnog, lirskog, sentimentalnog.
Uprkos svoj patnji, tragedijama i nedaćama nastavio je da pjeva, pokazavši na ličnom primjeru da su pjesma i sevdalinka katalizatori ljudskih emocija. Kad najviše boli, tad se najljepše pjeva… To nam je Muhamed Mujkanović ostavio u amanet, i na to nas podsjeća Sejo Pitić.
U razgovoru za naš magazin Pitić je sa posebnom energijom govorio o ovoj pjesmi.
-Meni u ovom času najbitnija, je „Pjesma o Mujkanu“. Tu sam pjesmu premijerno predstavio na festivalu sevdalinke u Tuzli 2019. godine, a neizmjerno mi je bitna, jer je posvećena uspomeni na mog dragog kolegu, legendu sevdalinke Muhameda Mujkanovića. Volio sam ga neizmjerno.
To je bio jedan od njegovih najemotivnih nastupa koje je imao. Preplavljen emocijama, na momente je mijenjao tekst pjesme, a pokoja suza zaiskrila je kako na sceni, tako i u publici. Zbog toga ističe da ovu pjesmu nije otpjevao, već je otplakao.
https://www.youtube.com/watch?v=RHlFAeA-lMY
Sreća velikih umjetnika je ta što iza njih ostaju djela koja ih čuvaju od zaborava, koja ih guraju u besmrtnost. Mujkanović se svojim djelima za to pobrinuo, Pitić dodatno potvrdio. Tako da ćemo, dok znamo za sevdah znati i za čovjeka sa štapom…
