Dragoslav Mihajlović Kanarinac pjevač, tekstopisac, kompozitor, pjesnik. Kantautor istinske umjetničke vrijednosti. Njegove kompozicije u duhu etno zvuka, većinom pripadaju lijepom vremenu muzike. To je ono vrijeme u kom se pjesma slušala i osjećala. Njegov milozvučni vokal mu je donio nadimak Kanarinac.
Kvalitet a ne snaga
Dragan, kako ga oslovljavaju prijatelji, primjer je da kvalitet interpretacije nije u snazi i rasponu, nego u ljepoti, toplini i tačnosti izvedbe. Ubjedljivo uz plemenite emocije pretakao u pjesmu sliku i dušu sela. Ostao je pjevač sa najviše samostalnih koncerata. Tako stvarao životne slike i svoju žudnju za tom mirnoćom i ljepotom predjela koje je beskrajno volio. A on, kao persona, nenametljiva ljudina uvijek neposredan uprkos popularnosti koju je stekao nikada se nije mijenjao jer, kako je kazao: „Slava je nešto što ne može zamijeniti mene“.
Dragoslav Mihajlović rođen je 1945. u selu Lukovo kod Svrljiga. Živio je sa porodicom teško, ali i lijepo djetinjstvo. Roditelji su ga učili lijepom ponašanju i vodili računa itekako o njegovom vaspitanju. A on bi svaki dan prepješačio do osnovne škole i nazad po 12 kilometara. Odmalena je pjevušio i volio muziku. Često je pjevao po školskim priredbama i seoskim takmičenjima. Nakon završene srednje mašinske škole, više obrazovanje je vrlo brzo zapostavio. Opčinio ga je prelijep osjećaj kad su ga ljudi slušali na niškoj radio stanici gdje bi uživo pjevao. Netom dolazi na audiciju radio Beograda gdje je prošao. To je bilo vrijeme žive svirke i pjevanja jer su se tek ‘54. godine počeli bilježiti snimci.
Počeo je da nastupa po festivalima „Ilidžanskom“ odakle je potekao njegov najveći hit „Svadba, svadba“, „Beogradskom proljeću“ gdje je sa numerom „Budi mi devojka“ osvojio prvu nagradu publike, a sve to ispred Tome, Kvake, Lepe, Safeta, Šabana… Zvijezda tog doba. Nije to što je bolji pjevač nego zbog lepršavog, šlagerskog, narodnog zvuka i umjetničkog dojma kojeg je ostavio na publiku.
Izvodeći bezvremenski hit „Svadba, svadba“ svoju stvaralačku inspiraciju pronašao je u selu i seoskim običajima. U svojoj vlastitoj fonotreci skupio je preko 300 pjesama. Onih što su okićene pravom vrijednošću. Godine 1975. snimio je album „Oj ovčare, beli jagančare“, ‘83. „Gori noć“ a godinu kasnije album „Nije, nije prošlo moje vreme“, ‘87. „Suze moje“ a potom uz tamburaški narodni orkestar „Oj Srbijo, sele, rumenoga lica“. Tu su i pjesme „Zaljubi se srce moje“, „Selo moje, moj najlepši kraju“, „Ti i ja smo jedno srce“, „Plačite oči“, „Jasmina“, „Belo jagnje moje“, „Zelene oči“…
Svi njegovi uspjesi su mu pružili dodatno iskustvo, u početku na turnejama sa velikim zvijezdama bivše Jugoslavije Cunetom, Safetom, Nadom Mamulom… a potom je radio samostalne nastupe gdje mu je gostovala Jasna Kočijašević. Održavao je po tri koncerta na dan. Obišao cijeli svijet. Gradove i sela bivše države, Evrope, Australije, Kanade…Sve je to, prema njegovim riječima, dragocjeno iskustvo i bogatstvo. A drugo bogatstvo mu je supruga Jasna s kojom se družio od početka saradnje, takođe pobjednicom „Ilidžanskog festivala“ da bi se prijateljstvo pretvorilo u ljubav koje je krunisano brakom ‘71. godine a iz kojeg je dobio dva sina.
Svaka sreća naličje života ima i onu tamnu, drugu stranu. A njegova je bila uistinu bolna. Naime, iz bezazlenog pada na leđa njegov 34-godišnji sin je preminuo 2006. godine. Drugi sin Miloš je čuveni pijanista koji uporedo radi i aranžmane za poznata pjevačka imena.
Izvornost još živi
Iza Dragoslava Mihajlovića stoji veliki broj priznanja, nagrada, zahvalnica, no jedna je za njega najdragocjenija – počasni građanin Svrljiga. U tom svom mjestu je još 2014. pokrenuo školu pjevanja gdje sam predaje. U niškoj Gradskoj kući održala se pressica uoči koncerta posvećenom 50-godišnjici muzičkog opusa ali i bračnog sklada Jasne Kočijašević i Dragoslava Mihajlovića Kanarinca.
On je svojim trajnim umjetničkim bogatstvom opusa sačuvao izvorni zvuk od zaborava. I danas kao da stidljivo ističe da izvornost još uvijek živi. Mi bismo dodali da je on dokaz tome jer je dio etnologije. Izvorne muzike i pjesme koja ne izumire. Kreator tajne trajanja u muzici je biti vodič u muzičkom životu faha koji je odbačen na marginu estradnih zbivanja. A ta moralna moć uz izvornu muziku je istinska ljubav i doživljavanje tog muzičkog segmenta. Čovjek koji je najbolje „naslikao“ selo i otpjevao.
Ono što ga žalosti je sve manji broj mladih žitelja u selima jer, veli, mladi ljudi ne vole i ne znaju cijeniti selo. On voli i dalje sjajne uspomene iz koje su nastale veličanstvene pjesme za koje je zajedno sa suprugom Jasnom dobio minule godine Zlatnu liru za očuvanje tradicionalne muzike od zaborava. A muzički kritičari su kazali tvorac „bijelih nota“ što bi se reklo jakih emocija umjetnika.
Prodao sako za kartu za voz
Na putu za Beograd ‘62. godine Dragoslav je u vozu upoznao Iliju Genića, jednog od čelnika radio Beograda kome se pohvalio da ide na audiciju kazavši da je prodao sako da plati kartu za voz. To je bila i prilika kada mu je Ilija predvidio uspjeh u muzici.
Sladoled na poklon
Ljubav i simpatije supruge Jasne zadobio je pažnjom poklanjajući joj sladoled. Ljubav prelijepog i skladnog braka koji je počeo sa burmom kupljenom od prvog honorara a nastavio sa svadbom u trajanju od četiri dana kroz koju je prošlo dvije hiljade ljudi iz svih krajeva bivše Jugoslavije.
Čelnik „bijelih nota“
Dragoslav Mihajlović bio je jedan od čelnika Saveza muzičkih umjetnika poslije Mikija Jevremovića pa i predsjednik Jazz muzičara, a sada „bijelih nota“ Udruženje svih licenciranih umjetnika.
„Janijada“
U svrljiškom selu Lukovo održava se tradicionalna „Janijada“ a osnivač i domaćin je kantautor Mihajlović, pokretač i organizator na kojem se pravi tamošnje čuveno jelo mlada janjetina sa povrćem.
Piše: Jasna Durić
